Umjetnički odgoj na raskršću
Dramski odgoj u nas i u svijetu u velikoj mjeri dijeli sudbinu drugih oblika umjetničkog odgoja poput likovnog, glazbenog ili plesnog odgoja, koje sve zajedno možemo smatrati dijelovima šireg polja odgoja za umjetnost i kroz umjetnost. A ta sudbina danas se čini prilično proturječna: s jedne strane službena retorika svake zemlje, kroz medije i osobne nastupe političara, ističe umjetnost, kulturu, stvaralaštvo i obrazovanje kao neporecive vrijednosti zajednice kojoj se obraća. S druge strane, pak, pretvaranje tih vrijednosti u tržišne proizvode posvuda uzima toliko maha da se sve veći broj umjetnika, pedagoga i filozofa pita živimo li još uvijek u svijetu u čijem je središtu čovjek kao cjelovito umno, stvaralačko i kulturno biće ili u svijetu u kojem se na nj računa tek kao na potrošača ili kao na proizvod jednako tako izložen tržištu i prodaji. Ovakva pitanja, kao i mnoga druga, koja unose sumnju i neizvjesnost u posao koji su iz ljubavi i uvjerenja izabrali, muče sve veći broj dramskih i umjetničkih pedagoga širom svijeta. IDEA, Međunarodna udruga za dramu/kazalište i odgoj, kao krovna svjetska udruga dramskih pedagoga, nije lišena ovih dilema. Kako se nositi s njima?
U ožujku 2006. u Lisabonu je u organizaciji UNESCO-a, specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda za intelektualna i etička pitanja na području obrazovanja, znanosti i kulture, održana svjetska konferencija o umjetničkom odgoju naslovljena Oblikovanje stvaralačkih mogućnosti za 21. stoljeće. Uz odgovarajuća ministarstva zemalja članica UN aktivni sudionici u pripremi i realizaciji konferencije bile su i tri svjetske udruge kojima je umjetnički odgoj, unutar njihovih specifičnih izražajnih područja, glavni cilj i oblik djelatnosti. Među njima bila je i IDEA, čiji je agilni predsjednik Dan Baron Cohen bio jedan od glavnih pokretača suradnje triju udruga i njihova zajedničkog djelovanja s UNESCO-om. Neposredno prije UNESCO-ove konferencije tri su udruge održale skup na kojem su dogovorene osnove buduće zajedničke organizacije – Svjetskog saveza organizacija umjetničkog odgoja – i na kojem je oblikovana zajednička Deklaracija koju su potom predstavile sudionicima konferencije.
Deklaracija je izazvala znatan odjek među sudionicima UNESCO-ove konferencije. Jedna od njezinih konkretnih posljedica bio je nastanak UNESCO-ovih Smjernica za umjetnički odgoj koje su godinu dana nakon konferencije prihvaćene kao službeni dokument UNESCO-a, a to znači da predstavljaju službenu preporuku svim vladama zemalja članica UN kako postupati i koje ciljeve izabirati kad je u pitanju odgoj i obrazovanje kroz i za umjetnost.
U uvodnom dijelu Smjernica jasno je istaknuta njihova osnovna zadaća: definirati ulogu umjetničkog odgoja u odnosu na stvaralačke potrebe i kulturnu svijest 21. stoljeća te oblikovati strategije potrebne za uvođenje i promicanje umjetničkog odgoja u odgojno-obrazovnom okolišu.
Neka od polaznih pitanja bila su: „Služi li umjetnički odgoj samo razvoju dobrog ukusa ili je on sredstvo poboljšanja učenja u ostalim predmetima?“; „Treba li umjetnost poučavati samo kao zaseban predmet ili kao široko područje iz kojeg izrastaju mnoga druga znanja, vještine i vrednote (ili kao oboje)?“; „Treba li umjetnički odgoj biti povlastica samo nekolicine umjetnički darovitih ili treba biti namijenjen svima?“.
Smjernice dalje definiraju četiri glavna cilja umjetničkog odgoja:
1. Zagovaranje općeljudskog prava na odgoj/obrazovanje i kulturnu participaciju
2. Razvitak individualnih sposobnosti
3. Poboljšanje kvalitete odgoja/obrazovanja
4. Promicanje kulturne raznolikosti
Prvi cilj svoju osnovu nalazi u dokumentima UN, i to u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, u kojoj se ističe pravo na kulturni razvitak i obrazovanje kao nezaobilazne pretpostavke osobnog dostojanstva i slobodna razvitka ličnosti, te u Konvenciji o pravima djeteta, gdje se naglašava pravo djeteta na primjereno sudjelovanje u kulturnim i umjetničkim aktivnostima.
Drugi cilj, razvitak individualnih sposobnosti, povezan je s rastućim potrebama društava i njihovih gospodarstava za kreativnim, fleksibilnim, prilagodljivim i inovativnim pojedincima koji će se moći snaći u svijetu rada sve podložnijem brzim promjenama. Svojim integrativnim i korelacijskim mogućnostima umjetnički odgoj pridonosi upravo takvu širem i nespecijaliziranom odgoju/obrazovanju koje kasnije pojedincu omogućuje lakšu prilagodbu životnim okolnostima i zahtjevima tržišta rada.
Treći cilj temelji se na osvjedočenju da umjetnički odgoj na nekoliko načina bitno poboljšava kvalitetu odgoja/obrazovanja: omogućuje aktivno učenje, promiče općeljudske vrednote, pomaže oblikovanju lokalno prilagođenih te stoga učenicima zanimljivih nastavnih planova i programa, razvija poštivanje i suradnju s lokalnom zajednicom i kulturom, te razvija stručno osposobljene i motivirane učitelje.
Četvrti cilj počiva na spoznaji da umjetnički odgoj razvija osobne i kolektivne identitete i vrednote, da razvija jezik(e) i oblike priopćavanja, te da prenosi kulturna znanja i izričaje pridonoseći tako kulturnoj raznolikosti.
U sljedećem poglavlju govori se o glavnim oblicima razumijevanja umjetničkog odgoja. Ukazuje se na nedostatnost naših uobičajenih shvaćanja podjele umjetničkih izražajnih područja te se ističe potreba integrativnog i interdisciplinarnog pristupa koji će povezivati i uključivati različite vrste umjetnosti.
Posebno je naglašeno da u umjetničkom odgoju jednaku vrijednost trebaju imati kako konačni rezultat tako i proces koji je do njega doveo.
Smjernice razlikuju dva glavna pristupa umjetničkom odgoju, s time da se niti jedan ne nastoji isključiti, već se naprotiv mogu kombinirati i isprepletati. Prema prvom, umjetnost se poučava kao zaseban predmet kroz različite umjetničke vrste, čime se razvijaju učenikove umjetničke vještine, senzibilitet i umjetnički ukus. Prema drugom, koji se često naziva i odgojem kroz umjetnost, umjetnički odgoj se shvaća kao metoda u kojoj su umjetničke i kulturne dimenzije gradiva uključene u poučavanje svih školskih predmeta. Oslanjajući se na znanstvene uvide o „mnogostrukim inteligencijama“ umjetnost je ovdje medij za šire i produbljenije učenje različitih predmeta. Primjerice, uporaba boja, oblika i predmeta u vizualnim umjetnostima i arhitekturi može obogatiti poučavanje nastavnih predmeta poput fizike, kemije, biologije ili geometrije; dramska i glazbena umjetnost mogu pomoći u poučavanju kako materinjeg tako i stranih jezika.
Poglavlje Osnovne strategije učinkovita umjetničkog odgoja ističe dva osnovna zahtjeva kojima se može ostvarivati učinkovit umjetnički odgoj: s jedne strane, valja omogućiti učiteljima, umjetnicima i drugima dodatno neophodno obrazovanje iz umjetničkog odgoja, a s druge, treba poticati stvaralačku suradnju na svim razinama, od ministarstava, preko umjetničkih i pedagoških škola i ustanova, do društvenih organizacija i udruga razvijajući partnerski odnos između danas najčešće razdvojenih područja kulture i obrazovanja.
Obje navedene zadaće dalje se podrobnije razrađuju, tako da imamo zasebne opise obrazovnih potreba učitelja umjetničkog odgoja, učitelja ostalih predmeta, kao i umjetnika koji se uključuju u odgojno-obrazovni proces. Na isti način su razrađene i spomenute razine suradnje među različitim čimbenicima umjetničke, kulturne i odgojno-obrazovne djelatnosti.
Posebno poglavlje posvećeno je istraživanju umjetničkog odgoja, gdje se naglašava važnost obaviještenog i kompetentnog donošenja odluka u tom području.
Dok je prvi dio Smjernica posvećen obrazlaganju značaja i važnosti umjetničkog odgoja, u drugom dijelu slijedi opsežan popis preporuka o tomu tko, što i kako da pridonese njegovu kvalitetnu razvoju i realizaciji.
Preporuke su razvrstane u nekoliko skupina, pa tako imamo preporuke za „učitelje i edukatore, roditelje, umjetnike, ravnatelje škola i odgojno-obrazovnih ustanova“, zatim preporuke za „ministarstva te donositelje političkih odluka“ i konačno, preporuke za „UNESCO i druge međuvladine i nevladine organizacije“. Spektar preporuka vrlo je širok nastojeći obuhvatiti što više mogućih slučajeva i situacija s kojima se umjetnički odgoj susreće u raznim zemljama.
U trećem dijelu nalazimo „dodatke“ s opisom konkretnih primjera iz različitih zemalja koji oslikavaju korisnost umjetničkog odgoja odnosno umjetnosti za odgoj.
Na koji nam način Smjernice mogu pomoći u našem djelovanju? Preuzetno bi bilo očekivati da će se već njihovom pojavom odnos prema umjetničkom, a time i prema dramskom, odgoju početi mijenjati sam od sebe, primjerice, da naše Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa odgoj za i kroz umjetnost stavi u žižu svojih budućih zahvata u školski sustav. Međutim, ovim dokumentom zahtjevi, nastojanja i prijedlozi svih koji se zalažu za umjetnički odgoj dobivaju čvrst temelj i zaleđe u suočavanjima i suprotstavljanjima sa službenim prevladavajućim društvenim i političkim mehanizmima koji, u pravilu, ne vole remećenje ustaljenih postupaka i procedura u kojima, najčešće, za umjetnost i umjetnički odgoj nema previše razumijevanja.
Valja dobro razmisliti kako iskoristiti Smjernice za ostvarivanje ciljeva kojima teži Hrvatski centar za dramski odgoj. Jedna od preporuka jest zajedničko djelovanje s drugim udrugama, nacionalnim i međunarodnim, jer se one, kao i djelatnosti koje zastupaju, sve uglavnom nalaze u sličnom položaju. Kao što smo vidjeli, IDEA se već udružila s dvije krovne umjetničko-pedagoške svjetske udruge, a njihova sinergija već je donijela neke rezultate o kojima svjedoči usvajanje opisanih Smjernica, kao i održavanje Svjetskog samita o kreativnosti neposredno nakon IDEA-ina kongresa u Hong Kongu. HCDO ima priliku inicirati slično povezivanje i djelovanje sa srodnim umjetničko-pedagoškim udrugama u Hrvatskoj, te djelovati na širem međunarodnom planu, zajedno s ostalim članicama IDEA-e, u okviru Europske mreže IDEA-e.
Vlado Krušić
[download id=”11″]