Vlado Krušić
„EUROPA JE U ANDRIJAŠEVCIMA!“
Ana Cvenić, NAŠI OSTVARAJI, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, 1997.
Knjiga Ane Cvenić iznimka je među ionako rijetkim knjigama posvećenima dječjem dramsko-recitatorskom stvaralaštvu. Dosad, naime, u nas nije bilo ovako pisana svjedočenja o vlastitu dramsko-pedagoškom radu, svjedočenja koje s jedne strane vrlo iscrpno opisuje tijek praktičnoga rada, postupke, zadatke i rezultate, a s druge daje čvrsti okvir pedagoških i estetskih opredjeljenja i načela kojima se autorica vodila u svom dugogodišnjem stvaralačkom druženju s djecom. “Našim ostvarajima” Ana Cvenić otvara vrata svoje radionice bez namjere, što i sama kaže, da nudi recepte kako treba raditi. Ono što je ponuđeno, temeljit je opis vlastita rada i razmišljanja potkrijepljen brojnim primjerima i vođen visokim etičkim, psihološkim, pedagoškim i estetičkim kriterijima. Pedagoška kompetencija autoričina očituje se kako u izrečenoj namjeri da ovako izložena iskustva ponudi svima, ponajprije mladim kolegama koji vode dramsko-recitatorske i literarne družine, tako i u provedbi te namjere. Njezino je štivo čitko, opisi jasni, primjeri pregledni, redovito izgrađeni oko tekstovnog predloška priopćenog u cijelosti, a neki put popraćeni i fotografijama i crtežima scenskog rasporeda izvođača.
Knjiga se sastoji od pet tematskih cjelina posvećenih pojedinim dramsko-scenskim žanrovima kojima se Ana Cvenić bavila u svom dugogodišnjem radu. Prva cjelina posvećena je dramskoj igri kao vrsti koja dominira u početku rada dramsko-recitatorske družine i koja predstavlja nezaobilaznu pripremu za bilo kakav rad usmjeren prema javnom nastupu. U istom poglavlju autorica opisuje i scensku igru kao, po njoj, najlakši oblik scenskog nastupa. Slijedi nekoliko primjera dramatizacije izvorno nedramskih tekstova. U knjizi nema niti jednog primjera rada na gotovu dramskom tekstu, već su svi opisani ostvaraji rezultat dramatizacije ili scenske prilagodbe što su je članovi dramske družine ostvarili zajednički sa svojom voditeljicom. (To samo potvrđuje i moja uvjerenja da je upravo dramatizacija onaj postupak koji dramskoj družini i voditelju nudi najviše mogućnosti za stvaralački pristup pisanu predlošku.)
Druga tematska cjelina posvećena je recitalu, žanru koji kod većine voditelja danas izaziva najviše nedoumica i o kojem nema mnogo ni teorijsko-metodičkih tekstova, a još manje (čitaj: nimalo!) opisa praktična rada. Autorica opisuje čak četiri recitala s potpunim tekstom njihovih scenarija, nerijetko s crtežima scenskog rasporeda, primjedbama, objašnjenjima, a iznosi i svoje odrednice recitala kao umjetničke forme (te odrednice, uz neka još otvorena pitanja, i autor ovog prikaza rado potpisuje).
Treće poglavlje tiče se rijetke scensko-govorne vrste: zborne recitacije, za koju Ana Cvenić daje tri zanimljiva i poticajna primjera iz kojih svi oni koje ovaj oblik privlači mogu izvući dobre naputke kako mu pristupiti.
Samostalna recitacija posebna je ljubav autoričina. U poglavlju posvećenom ovom obliku izneseno je pet primjera s jasno postavljenim metodičkim, obrazovnim i estetskim ciljevima rada te podrobnim opisom primijenjenih postupaka, zatim problema koje je trebalo svladavati kao i različitih interpretativnih mogućnosti koje svaka pjesma nudi. Posebno su zanimljive bilješke o povezivanju rada recitatorske družine s nastavom i životom škole te njezinim zadaćama kao odgojno-obrazovne ali i kulturne ustanove.
U zadnjem poglavlju autorica se bavi kako kaže, najtežom vrstom dramsko-scenskog izraza, a to je interpretacija narativnog teksta. Ovo poglavlje ujedno ostavlja i najviše pitanja čitatelju, jer tu autorica zapravo odustaje od postupka dosljedno primjenjivanog tijekom ranijeg izlaganja. Naime, nema tu, kao što bismo očekivali, sustavnog izlaganja žanrovskih osobitosti i znalačkih estetičkih uvida u književne narativne oblike i načine njihova scenskog interpretiranja. Umjesto toga, autorica se prije svega usredotočuje na životne sadržaje narativnih oblika kojima se sa svojim učenicima bavila, a to su u pravilu iskazi samih učenika vezani uz probleme odrastanja i sazrijevanja, suočavanja s grubim životnim činjenicama, sukoba s roditeljima, upoznavanja sve složenosti međuljudskih odnosa, razumijevanja i ljudskih vrijednosti. U dodatku ovom poglavlju nalazimo iskaze učenika nastale tijekom ratnih zbivanja popraćene autoričinim razmišljanjima o potrebi i smislu takva rada. Tako se ovo cijelo poglavlje prije svega bavi onim što danas predstavlja jedan od glavnih ciljeva dramskog odgoja u svijetu: dati djeci mogućnost da pomoću dramskog rada i stvaralaštva odrastaju kao cjelovite ličnosti u svijetu u kojem je to sve teže ostvarivo. Iz primjera koje Ana Cvenić iznosi vidimo kako su takva nastojanja – koja nužno uključuju i suočavanje s manje sretnim vidovima dječjeg života i razmišljanja – u bivšoj državi nadasve oprezno nastojala ostvariti svoju pedagošku potvrdu. Rat je, pak, upravo takav oblik rada učinio neophodnim, prioritetnim i korisnim. Važnost ovog poglavlja vidim upravo u autoričinu nastojanju da podari legitimnost jednoj značajnoj i moćnoj mogućnosti dramskog rada, a to je da djeca i mladež moraju imati pravo da kroz dramski rad iznesu svoje probleme i “problematične” svjetonazore, da ih “prožive” i dramski “svladaju”.
Premda Ana Cvenić upozorava kako ostvaraji njezini i njezinih učenika nisu nikakav model koji treba slijediti, ono što jest uzorito u njezinu radu jest niz načela koja ju, usprkos tomu što je veteran dramskog dječjeg stvaralaštva u nas, svrstavaju u ovom času među nadasve napredne pedagoge. To je prije svega načelo da je učenik ishodište, središte i uvir svekolikog odgojno-stvaralačkog rada. Svi opisani ostvaraji zapravo su zajedničko djelo svih sudionika pri čemu je dramski pedagog prije svega pomagač djeci u stvaralačkom procesu, a tek potom eventualno i redatelj. Drugo načelo koje vrijedi slijediti jest neprekidno povezivanje i osmišljavanje odgojno-umjetničkog rada unutar konteksta redovne nastave, zatim života škole, pa još šire zavičaja i konačno vlastita naroda (ne isključujući pri tom druge!). Treće je načelo svijest o tome da je stvaralački rad s djecom dugotrajan, često mukotrpan i neizvjestan proces koji od voditelja traži puno odricanja, dodatno (samo)obrazovanje, široku kulturu i osjetljivost, strpljenje, hrabrost, ali i skromnost u radu koji potvrdu svoje vrijednosti stječe prije svega kod onih kojima je namijenjen, a to su djeca. Ne samo po sjajnim postignućima koja je ostvarila sa svojim učenicima, nego i po načelima i osviještenosti s kojima pristupa svom dramskom odgojnom radu Ana Cvenić je dramski pedagog i stvaralac svjetskoga formata. Na jedno pitanje postavljeno na Lidranu prije nekoliko godina o tome gdje je naše dramsko školsko stvaralaštvo u odnosu na Europu Zvjezdana Ladika je duhovito i vrlo točno uzvratila: “Pa Europa je u Andrijaševcima!” Ova knjiga to u svakom pogledu potvrđuje. Valja se nadati da su “Naši ostvaraji” tek prvi korak koji će pomoći da Ana Cvenić svoja iskustva prenese širem krugu zainteresiranih. Zasad se za nabavku knjige možete obratiti izravno izdavaču na adresu: Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Duga ulica 11/I, 32100 Vinkovci.
(Članak objavljen u Dramskom odgoju 2/1997)