ŠTO ZNAČI POTVRDA HCDO O STRUČNOM ZVANJU?

Potvrda znači da je njezin vlasnik stekao određeno dodatno obrazovanje koje ga ovlašćuje da nosi odgovarajuće stručno zvanje primjereno stupnju stručnog usavršavanja koje je prošao kroz seminare i radionice te kroz praktičan dramsko-stvaralački i dramsko-pedagoški rad.

TKO MOŽE STEĆI OVA STRUČNA ZVANJA?

Potvrdu može dobiti svaki član HCDO koji nam se obrati sa zahtjevom i koji ima uvjete za stjecanje željena zvanja.

TKO ĆE PRIZNATI DOBIVENU POTVRDU O STRUČNOM ZVANJU?

Usvojeni opis stručnih zvanja prvi je pokušaj stupnjevanja i uvođenja jasnih kriterija u vrednovanje stručnosti dramskog stvaralačkog i pedagoškog rada u Hrvatskoj. Zato nam mora svima biti jasno da u ovom času dobivena potvrda nikoga ne obvezuje osim članova našeg Centra. Šire društveno priznanje i uvažavanje naših potvrda o stručnom zvanju može se očekivati samo ako ih zaista odgovorno i stručno kompetentno budemo dodjeljivali.

ČEMU SLUŽI STEČENO ZVANJE?

Prije svega Vama osobno, da biste imali javnu svjedodžbu svog stručnog dramsko-pedagoškog razvoja i kompetentnosti. Zatim, očekujemo da će Vam takva pisana potvrda jednog dana biti od koristi pri zapošljavanju, bilo da se prvi put zapošljavate ili prelazite na nov posao, ukoliko se ova vrsta stručnosti očekuje od Vas.

KOME SLATI ZAHTJEV ZA STJECANJE ZVANJA?

Svatko zainteresiran za stjecanje bilo kojeg stručnog zvanja navedenog u ovom opisu može svoj zahtjev uputiti isključivo redovnom poštom na adresu:

HRVATSKI CENTAR ZA DRAMSKI ODGOJ
(Komisija za stručno usavršavanje)
Petrova 48a
10000 Zagreb

Svaki zahtjev razmotrit će Komisija za stručno usavršavanje i, ukoliko je zahtjev opravdan i sadrži sve tražene priloge, tražitelj će dobiti odgovarajuću potvrdu o stručnom zvanju.

TKO ĆE ODLUČIVATI O VAŠIM ZAHTJEVIMA?

Odlučivat će članovi Komisije za stručno usavršavanje koju čine Iva Gruić, dramaturginja i dramska pedagoginja, Vlado Krušić, redatelj i dramski pedagog, te Ines Škuflić-Horvat, dramska pedagoginja.

KOLIKO ĆE OVAJ PRAVILNIK BITI U UPORABI?

Pravilnik će biti u uporabi koliko bude potrebno. S jedne strane, skupština HCDO ga može mijenjati, ako se ukaže potreba za time, a u krajnjoj crti ga može staviti i izvan snage. S druge strane, kad jednog dana dobijemo obrazovne ustanove gdje će se školovati dramski pedagozi, naša potvrda, barem ovakva kakva je ovim pravilnikom zamišljena, postat će izlišna. Konačno, to i jest naš cilj!

POPIS STRUČNIH ZVANJA HRVATSKOG CENTRA ZA DRAMSKI ODGOJ

1. DRAMSKI / LUTKARSKI / RECITATORSKI VODITELJ – PRIPRAVNIK
Voditeljem-pripravnikom može se smatrati svaki član HCDO-a koji radi kao voditelj početnik i koji prethodno nije završio nikakvu školu ili tečaj koji bi ga kvalificirao za stručan rad s družinom.
Voditelji-pripravnici su oni članovi HCDO-a koji nemaju nikakvu stručnu kvalifikaciju, a temeljem vlastite motivacije ili silom prilika obavljaju taj posao.

2. DRAMSKI / LUTKARSKI / RECITATORSKI VODITELJ
Uvjeti: A)

• Pohađanje 2 seminara koji pružaju temeljna znanja za pojedinu vrstu scenskog stvaralaštva (dramskog / recitatorskog / lutkarskog).
  Primjer su seminari u okviru Radionice dramskog odgoja HCDO (“Osnove rada u dramskoj družini I. i II.” ili “Osnove recitiranja I. i II.” ili “Osnove rada u lutkarskoj družini I. i II.”, “Osnove dramatizacije”, “Osnove režije” o sl.), kao i svi ostali praktični seminari ili kolegiji u
  okviru sustava predškolskog, školskog i visokoškolskog odgoja i obrazovanja.
• 3 godine vođenja dramske / lutkarske / recitatorske družine uz sudjelovanje na susretima i/ili festivalima.

ili B)

• 5 godina vođenja dramske / lutkarske / recitatorske držine, uz sudjelovanje na susretima i festivalima, od toga najmanje triput na županijskim susretima.

Zahtjev za stjecanje zvanja “dramskog / recitatorskog / lutkarskog voditelja” treba sadržavati:

1. 1. 1. Pismenu molbu s osnovnim podacima o pristupniku
      2. Preslike potvrda o pohađanim seminarima i radionicama
      3. Popis ostvaraja
      4. Popiseventualnih priznanja (uz preslike)
      5. Kritike i druga pisana priznanja
      6. Preporuku člana HCDO ili priznatog stručnjaka iz dramske ili kazališne pedagogije

3. DRAMSKI / LUTKARSKI / RECITATORSKI / MIMSKI PEDAGOG
Uvjeti: A)

• Pohađanje gore spomenutih temeljnih seminara
  plus
  – Pohađanje temeljnih seminara mime za pristupnike zvanju “mimskog pedagoga”.
• Pohađanje seminara koji pružaju temeljno znanje o osnovnim metodama odgojne drame.
  Primjer su seminari Radionice dramskog odgoja “Osnovne metode odgojne drame I. i II.”, “Radionica forum-kazališta” itd., kao i svi slični praktični seminari i kolegiji u okviru sustava predškolskog, školskog i visokoškolskog odgoja i obrazovanja.
• Pohađanje 2 radionice od 3 – 7 dana, od toga 1 u umjetničkom području za koje se traži zvanje
• 5 godina vođenja dramske / lutkarske / recitatorske družine uz redovito sudjelovanje na susretima i festivalima.

ili B)

• 10 godina vođenja dramske / lutkarske / recitatorske / mimske družine, uz redovito sudjelovanje na susretima i festivalima,
• Pohađanje seminara koji pružaju temeljno znanje o metodama odgojne drame.
  – Pohađanje 2 radionice od 3 – 7 dana, od toga 1 u umjetničkom području za koje se traži zvanje.

ili C)

• 20 godina vođenja dramske / lutkarske / recitatorske / mimske družine uz redovito sudjelovanje na susretima i festivalima.

ili D)

• Završena akademija, fakultet, visoka škola, dodatni sveučilišni stupanj ili dugoročni tečaj s priznatom svjedodžbom za profesionalno bavljenje kazališnim ili dramskim stvaralaštvom odn. pedagogijom.
• Pohađanje seminara koji pružaju temeljno znanje o metodama odgojne drame ako to nije bio dio nastavnog programa prethodnog studija.

Zahtjev za stjecanje zvanja “dramski / recitatorski / lutkarski / mimski pedagog” treba sadržavati:

a) Za pristupnike koji su već stekli zvanje “voditelja”

1. 1. 1. Pismenu molbu za stjecanje zvanja “pedagoga”
      2. Preslik potvrde o stečenu zvanju “voditelja”
      3. Preslike potvrda o dodatnim seminarima i radionicama koje su uvjet za traženo zvanje
      4. Popis ostvaraja i priznanja (uz preslike)
      5. Kritike i druga pisana priznanja

b) Za pristupnike koji nisu prethodno tražili zvanje “voditelja”

1. 1. 1. Pismenu molbu s osnovnim podacima o pristupniku
      2. Preslike potvrda o pohađanim seminarima i radionicama
      3. Popis ostvaraja i priznanja (uz preslike)
      4. Kritike i druga pisana priznanja
      5. Preporuka člana HCDO ili priznatog stručnjaka iz dramske pedagogije

ili

1. 1. 1. Pismenu molbu s osnovnim podacima o pristupniku
      2. Preslik diplome ili svjedodžbe o završenoj akademiji, fakultetu, školi, dodatnom sveučilišnom stupnju ili tečaju
      3. Preslike potvrda o pohađanim seminarima i radionicama
      4. Popis ostvaraja i priznanja (uz preslike)

4. DRAMSKI, LUTKARSKI, RECITATORSKI, MIMSKI PEDAGOG-MENTOR
Uvjeti: A)

• Zvanje dramskog / lutkarskog / recitatorskog ili mimskog “pedagoga”.
• Pohađanje 5 radionica od 3 – 7 dana, od toga barem 3 u umjetničkom području za koje se traži zvanje.
• 2 asistenture mentoru na kraćim seminarima u umjetničkom području za koje se traži zvanje.
• 1 asistentura na radionici od 3 – 7 dana u umjetničkom području za koje se traži zvanje.
• Samostalno uspješno vođenje 2 seminara u umjetničkom području za koje se traži zvanje uz nazočnost mentora.

ili B)

• Završena akademija, visoka škola ili sveučilišni stupanj koji daju kvalifikaciju dramskog, lutkarskog, recitatorskog, mimskog pedagoga ili kazališnog pedagoga.
• 2 asistenture mentoru na kraćim seminarima u umjetničkom području za koje se traži zvanje.
• 1 asistentura na radionici od 3 – 7 dana u umjetničkom području za koje se traži zvanje.
• Samostalno uspješno vođenje 2 seminara u umjetničkom području za koje se traži zvanje uz nazočnost mentora.
  (Ako su posljednja tri navedena uvjeta ispunjena tijekom studija nije ih potrebno dodatno ispunjavati.)

Zahtjev za stjecanje zvanja “dramskog / lutkarskog / recitatorskog / mimskog pedagoga-mentora” treba sadržavati:

a)

1. 1. 1. Pismenu molbu s osnovnim podacima o pristupniku
      2. Preslik potvrde o stečenu zvanju “pedagoga”
      3. Preslik potvrda o dodatnim radionicama
      4. Potvrdu o asistenturama koje izdaje mentor
      5. Stručno mišljenje mentora o samostalnim seminarima i preporuka za stjecanje zvanja “mentora”

ili b)

1. 1. 1. Pismenu molbu s osnovnim podacima o pristupniku
      2. Preslik diplome ili svjedodžbe o završenoj akademiji, visokoj školi ili sveučilišnom stupnju koji daju kvalifikaciju za stručno bavljenje dramskom, lutkarskom, recitatorskom, mimskom ili kazališnom pedagogijom
      3. Popis pohađanih i vođenih seminara, radionica i ostvaraja tijekom i poslije studija uz preslike potvrda za svaki od njih

Popis stručnih zvanja HCDO usvojen je na skupštini HCDO od 20. travnja 2001.

DOBRO DOŠLI U VIRTUALNU KNJIŽNICU HRVATSKOG CENTRA ZA DRAMSKI ODGOJ!

Želja nam je da budemo od koristi svima koji žele produbiti svoje spoznaje o dramskom odgoju i unapređivati vlastitu umjetničko-pedagošku praksu. Na “policama” ove knjižnice možete naći sljedeće:

• BIBLIOGRAFIJE
• RECENZIJE KNJIGA
• STRUČNI ČLANCI
• PROGRAMSKI ČLANCI
• IZBORNICI IGROKAZA

Ovo je prvi dio većeg članka izvorno objavljenog  u časopisu Umjetnost i dijete (5/1992) pod naslovom «Dramska nadarenost i njezino provjeravanje». Tekst je ovdje djelomično skraćen te promijenjen u skladu s naknadnim spoznajama autora.

Razgraničenje pojmova
U sve brojnijim napisima u nas, a odnedavna i u knjigama posvećenima nadarenosti, dramska umjetnost nije posebno obrađivana. Razlog tomu je, s jedne  strane, pretežita općenitost s kojom se, u želji za sveobuhvatnošću, fenomenu nadarenosti pristupa u tim raspravama, a s druge strane, oskudan broj istraživanja i napisa posvećenih specifičnim oblicima nadarenosti, bolje reći, specifičnim područjima u kojima se nadarenost iskazuje. To posebice vrijedi za područje dramskog, ili kako mnogi govore, scenskog odnosno glumačkog izraza.
O dramskom, scenskom i glumačkom izrazu često se govori kao o sinonimnim pojmovima. Među njima, bez sumnje, postoji stanovito preklapanje, no premda su srodni ipak nisu istoznačni, štoviše, svaki je višeznačan, tako da njihovim nekritičkim zamjenjivanjem možemo promijeniti razinu ili čak sam cilj istraživanja nadarenosti. Ovdje ćemo govoriti poglavito o dramskom izrazu i dramskoj nadarenosti, pokušat ćemo ih objasniti i razložiti.
Kad govorimo o scenskom, o sceni i sceničnosti, podrazumijevat ćemo tek medij u kojem se dramski ili neki drugi izraz ostvaruje, medij koji podrazumijeva živu nazočnost izvođača pred gledateljima. (Na isti način možemo govoriti o televizičnosti ili filmičnosti nečijeg nastupa.)
O glumi i glumačkom izrazu govorit ćemo kao o posebnom i najvažnijem vidu dramskog izražavanja.

Psihološki temelji dramskog izraza
Dramska sposobnost jest specifično ljudska sposobnost i valja je shvatiti kao antropološku osobinu svojstvenu svim ljudima koja se ispoljava kako u vrhunskim ostvarajima dramske/kazališne umjetnosti tako i u tzv. simboličkoj igri trogodišnjeg djeteta. Stvaranje modela i dvojnika, udvajanje i igranje uloga dio je svačijeg iskustva. Ova autentično ljudska sposobnost dramatiziranja zapravo je oblik spoznaje sebe i svijeta. Još je Aristotel, što mnogi previđaju, s mnogo zdrava razuma i logike, jasno ustvrdio da je dramska umjetnost, kao socio-kulturni fenomen, posljedica čovjekove dramske sposobnosti. “Ljudima je, naime, od djetinjstva prirođen nagon za oponašanjem* (Istaknuo V.K.) i čovjek se od ostalih životinja razlikuje time što prva svoja saznanja stječe putem oponašanja.“  (Aristotel, 1983; str. 14-15) I zatim: “Kako nam pak u prirodi leži oponašanje, a također melodija i ritam, (…) u početku su oni koji su u tome bili najvećma obdareni, napredujući pomalo, iz improvizacija stvorili pjesničko umijeće” (Isto), u koje spada, prema Aristotelu, i dramska umjetnost. Tek su moderna znanstvena istraživanja dramske ili simboličke igre ranog djetinjstva i umjetničkog dramskog stvaranja, posebno glume, potvrdila zaključke velikog Grka. Posebna “dramska kvaliteta” ljudskog postojanja počela je stjecati psihološko objašnjenje kroz radove Lava Vigotskog, Jeana Piageta i drugih, vraćajući se tako na znanstven način Aristotelovim tvrdnjama.
“Mi raspolažemo temeljnom sposobnošću dramatiziranja koja nam je prirođena kao jezik i gesta: to je sposobnost predstavljanja zahvaljujući kojoj neka radnja ili doživljaj može zamijeniti ili značiti neku drugu radnju ili doživljaj. Ova sposobnost javlja se u ranom djetinjstvu kao simbolička igra i traje sve do zrelosti te nakon nje kao sposobnost preuzimanja uloga. Nema tu ničeg neobičnog. (…) Mi dramatiziramo stalno, bez obzira na to traži li to učitelj od nas ili ne, sa ili bez glumačke škole. Ovu sposobnost nisu izmislili dramski pedagozi niti kazališni profesionalci, kao što ni kipar nije izmislio kamen koji kleše. Oni je samo koriste na poseban način.” (Robinson, 1980; str.151)
Dijete od najranije dobi iskustva svog postojanja kao i neizvjesnosti pred svijetom s kojim se suočava pretače u izraz, uprizoruje i dramatizira u tzv. simboličkoj igri. Projicirajući svoje naklonosti, mržnje i strahove u imaginacijom uosobljene i oživljene igračke ili osobe koje ga okružuju dijete sređuje svoje emotivne odnose s okolinom; evocirajući kroz priču prošle doživljaje, utvrđuje iskustvo i uvježbava svoje ponašanje; prezentacijom hipotetskih situacija uprizoruje i dramatizira svoje nade i strahovanja pripremajući se za buduće događaje. Doživljena se građa, uz pomoć one dodane, zamišljene, kroz igru razrađuje i utvrđuje. Igra je “način na koji dijete razmišlja, dokazuje, opušta se, radi, pamti, usuđuje se, provjerava, stvara i usvaja. Ona je, zapravo, život.” (Slade, 1976)
Simbolička igra jedan je od načina ostvarivanja i uvježbavanja simboličke funkcije kao čovjekove opće sposobnosti “stjecanja i korištenja odnosno stvaranja znakova, semiotičkih sistema i izvođenja semiotičkih operacija i sticanja ili stvaranja semiotičkih realnosti”. (Ivić, 1978) Jedno od osnovnih pravila simboličke igre glasi “kao da” i temelj je svih kasnijih igara s ulogama. Prvi oblici semiotičkog ponašanja javljaju se oko druge godine života, vrhunac im je između treće i četvrte godine, a nakon toga, do otprilike sedme godine, sa sve snažnijim razvitkom govora dolazi do postupnog opadanja pojavnih oblika simboličke igre i do utvrđivanja simboličke djelatnosti, s jedne strane, kao unutrašnjeg iskustva (fantazije, uspomene, sanjarenja, snovi), a s druge, do njezina očitovanja kroz različite društveno konvencionalizirane oblike ponašanja i djelovanja koje u najširem smislu nazivamo kulturom.
Britanac Peter Slade, tvorac i provoditelj koncepta “dječje drame” (child drama) najranije “kao da” igre dijeli u dvije vrste: projiciranu igru (projected play) i personalnu igru (personal play). (Slade, 1976)
“U projiciranoj igri dijete ne sudjeluje toliko tijelom koliko duhom. Koriste se omiljeni predmeti** kojima se dodjeljuju uloge ili postaju dijelom prostora (kazalištarci bi rekli ’scene’) u kojem se drama odvija. U tipičnoj projiciranoj igri najčešće se ne koristi cijelo tijelo. Dijete mirno stoji, sjedi, leži ispruženo ili skvrčeno, i uglavnom koristi ruke. Glavna radnja zbiva se izvan tijela, a sve je obilježeno krajnjom psihičkom uživljenošću. Dolazi do snažne psihičke projekcije.”
“U ovoj vrsti igre postoji sklonost tišini i fizičkom mirovanju. Predmeti, prije nego osoba koja igra, oživljuju i vrše radnju koja se ipak čestom prati glasom.”
“Igra je vrlo važna za kvalitetan razvoj sposobnosti uživljavanja.”
“Igra je češća u najranijem djetinjstvu kad dijete još nije sposobno koristiti cijelo tijelo.” (Isto)

“Personalna igra već je nedvosmisleno drama; dijete sudjeluje cijelom osobom. Obilježava je pokret i karakterizacija, zamjetan je plesni ulazak u igru, a dijete igra predmete ili osobe.”
“Dijete se mnogo više kreće i odgovorno preuzima uloge.”
“Igra razvija iskrenost zahvaljujući potpunom uživljavanju djeteta u ulogu koju igra.”
“Zamjetna je sklonost buci i fizičkoj žestini.”
“Ova se igra u potpunosti očituje oko pete godine. Sa sve većim vladanjem tijelom postaje sve učestalija i lakše se prepoznaje.” (Isto)
Nije li preuzetno istraživati nadarenost za nešto što je, u svojoj suštini, “zapravo život”? Nije ako, polazeći od ove najranije psihogenetske osnove i kasnije antropološko-kulturne funkcije dramskog izraza, prihvatimo ona ograničenja koja ga iz najšireg životnog ili civilizacijskog okvira usmjeravaju prema specifičnom području i prema profesiji.
Ovo sužavanje moguće je započeti već u psihogenetskoj razini promatranjem simboličke igre djeteta koja, iako sama još uvijek u području neposredna života i u funkciji životnog sazrijevanja, predstavlja psihološki temelj drami kao kulturno-civilizacijskom iskustvu, tj. drami kao umjetnosti, ali, dodajmo, i drami kao pedagoškoj metodi. Na temelju dugogodišnjih zapažanja Slade zaključuje o tome koje sposobnosti, sklonosti i čak eventualna profesionalna zanimanja svoje izvorište imaju u jednoj ili drugoj vrsti spomenutih “kao da” igara najranijeg djetinjstva:
“Iz projicirane igre možemo očekivati kasniji razvoj sklonosti za bavljenje likovnim umjetnostima i glazbom, ljubav prema ribarenju u čistim vodama, prema mirnim igrama (šah) čitanju i pisanju. (Slade, 1976)
Kroz projiciranu igru “razvija se sposobnost promatranja, koncentracije, smisao za organizaciju i za razumno vladanje. Dodajmo tome zanimanje za lutke, kazalište, makete i, u punom smislu riječi, za kazališnu izvedbu.”
“Iz personalne igre možemo očekivati razvitak sklonosti za trčanje, igre loptom, atletiku, ples, jahanje, biciklizam, plivanje, borilačke sportove, hodanje itd. Sve su to izrazite aktivnosti.
Personalnom igrom “razvija se smisao za vodstvo i osobnu kontrolu.”
“Dodajmo tome i glumu u punom smislu riječi. Dječja gluma često, čak i prije nego što mali izvođač nauči kako se to radi, sadrži sve ono što je za glumu potrebno. Miješaju se zamišljanje i oponašanje.” (Isto)

___________

*  Zdeslav Dukat, prevoditelj Aristotelove rasprave O pjesničkom umijeću ovako objašnjava izraz oponašanje: “Aristotelov termin mimesis (…) odgovara otprilike današnjem izrazu ‘prikazivanje’; tako i ostale izvedenice iz te osnove. Prijevod ‘oponašanje’, što je osnovno leksičko značenje te riječi, ustalio se  ipak tradicijom pa je zadržan i u ovom prijevodu kao terminus technicus.” (Aristotel, 1976; str. 62))

** Za “omiljene predmete” Slade izvorno koristi nazive dragocjenosti ili blago (treasures). To su “lutke, kocke, stari papir itd. – zapravo svaki predmet trenutno ili tijekom dužeg vremena drag djetetu”. (Slade, 1976; str. 3)