ODLUKE POVJERENSTVA ZA NAGRADE I PRIZNANJA HRVATSKOG CENTRA ZA DRAMSKI ODGOJ:

Povjerenstvo za nagrade i priznanja Hrvatskog centra za dramski odgoj u sastavu Aleksandar Bančić, dramski pedagog iz Pule, Nebojša Borojević, dramski umjetnik i dramski pedagog iz Siska te Vlado Krušić, redatelj i dramski pedagog iz Zagreba, razmotrilo je pristigle prijedloge te odlučilo dodijeliti sljedeće nagrade i priznanja:

1. Ovogodišnja Nagrada Hrvatskog centra za dramski odgoj za trajan doprinos dramskom odgoju dodjeljuje se Dunji Jelčić, profesorici hrvatskog jezika i književnosti i dramskoj pedagoginji iz Zagreba.

Obrazloženje:

Dunja Jelčić, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti s preko 40 godina aktivnog učiteljskog djelovanja, predstavnica je učiteljskih naraštaja koji su odgojne mogućnosti dramskog izraza otkrivali intuitivno, prepoznavajući u dramskim aktivnostima učenika sredstvo intenzivnijeg i učinkovitijeg podučavanja koje nastavni proces čini zanimljivijim i radosnijim ne samo učenicima nego i učiteljima.

Od prvog svog dramskog ostvaraja s učenicima – „Postolar i vrag danas“ – izvedenog s učenicima osnovne škole u Šarengradu davne 1967. godine gđa. Jelčić vodi školske dramske skupine koristeći u svom radu pogodne literarne i lektirne tekstove te sama pišući predloške za njihove scenske ostvaraje. Veći iz prvog spomenutog naslova vidljivo je da svoj dramsko-pedagoški rad nije samo „odrađivala“ kao jednu od školskih obveza, nego se zajedno s djecom hvatala u „problemski koštac“ pri čemu joj je literarni tekst često služio samo kao poticaj i kao dramaturški okvir ne samo za scensko izražavanje, nego i za problemski pristup određenoj životnoj temi. Na taj je način postizala kako pedagoški tako i estetski učinak u radu s djecom jer ih je kroz  stvaralački čin poticala i učila da o životu razmišljaju „svojom glavom“. Iskustva rada s dramskom družinom počela je spontano unositi i u razred obogaćujući metodiku nastave hrvatskog jezika i književnosti dramskim postupcima.

Vrijednost rada Dunje Jelčić nije samo u promicanju dramskog odgoja u nastavi i u životu razreda niti u vođenju školske dramske skupine, nego i u nesebičnom prenošenju znanja i iskustva na mlađe kolegice i kolege – održala je širom Hrvatske više od stotinu dramskih radionica za učitelje hrvatskog jezika i književnosti. U vrijeme kad se pojavio takozvani HNOS, za škole koje su izabrane da eksperimentalno rade po tom programu održala je niz radionica na temu „Dramski odgoj i dramski postupci u nastavi hrvatskog jezika“.

Uz praktične radionice, svoje bogato dramsko-pedagoško iskustvo gđa. Jelčić prenosi drugima kao jedna od triju autorica čitanki „Dveri riječi“ za 5, 6, 7. i 8. razred osnovne škole te pratećih radnih bilježnica i priručnika za nastavnike koje je pisala od 2002. i koje doživljavaju već nova izdanja. Njezinom zaslugom dramski postupci zastupljeni su u gotovo svakoj nastavnoj lekciji. Dunja Jelčić također je jedna od autorica prvog priručnika za uporabu dramskih metoda u nastavi hrvatskog jezika i književnosti  koji je pod naslovom „Zamisli, doživi, izrazi“ naš Centar objavio 2008. godine.

Radni životopis gđe. Jelčić svjedoči o preko četrdeset godina dugom ustrajnom i požrtvovnom dramsko-pedagoškom radu u nastavi i izvan nje, o posvećenosti onome što je bila i što jest misija naše udruge, a to je promicanje i razvijanje dramskog odgoja kao sastavnog dijela humanističkog odgoja. Temeljem ostvarenih postignuća i profesionalnih rezultata gospođi Dunji Jelčić dodjeljujemo Nagradu Hrvatskog centra za dramski odgoj za trajan doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj ostvaren dugogodišnjim odgojnim i stvaralačkim dramskim radom te njegovim metodičkim oblikovanjem u nastavi i izvannastavnim aktivnostima.

1. Nagrada za poseban doprinos dramskom i kazališnom odgoju dodjeljuje se Dječjem kazalištu Dubrava iz Zagreba za sustavno razvijanje i promicanje dramskog i kazališnog odgojnog rada kao sastavnog dijela kazališne kulture i kulture življenja.

Obrazloženje:

Povijest Dječjeg kazališta Dubrava povijest je jednog važnog segmenta kazališnog odgojnog i stvaralačkog rada s djecom i mladeži u Zagrebu i Hrvatskoj, rada koji je započeo i prije 1955. godine koju ovo kazalište uzima kao godinu svog osnutka i koji je vezan uz ime Mladena Širole, pisca, redatelja, pedagoga, neumornog promicatelja kazališnog rada s djecom i jednog od pokretača i voditelja, zajedno s Titom Strozzijem, Dječjeg carstva, neobične umjetničke udruge pokrenute tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u kojoj su zagrebačka djeca kroz glumu, ples i glazbu na tečajevima ali i na pozornici upoznavala čari i pravila kazališnog i umjetničkog stvaranja. Sadašnje, relativno mlado, vodstvo Dječjeg kazališta Dubrava odužuje se ovoj časnoj povijesti na najbolji mogući način – ne robovanjem tradiciji i njezinim imitiranjem već razvijanjem, osmišljavanjem i usmjeravanjem vlastite djelatnosti na temelju pažljivog i odgovornog propitivanja suvremenih kretanja u kazalištu, u društvu te u svjetonazoru i životnim opredjeljenjima djece i mladeži kojima su njihovi programi namijenjeni. Pritom jednaku pozornost i skrb ravnomjerno posvećuju kako programu profesionalnih kazališnih predstava za djecu tako i kazališnom radu s mladim naraštajima te se ta srodna, a ipak specifična polja rada u životu kazališta i pojedinim projektima neprekidno isprepliću i dopunjuju. Profesionalne predstave Kazališta posljednjih godina sudjeluju na brojnim festivalima i susretima gdje su već dobile brojna priznanja. Dramski studio, s preko 250 polaznika, prometnuo se u jedno od najboljih središta dramskog i kazališnog stvaralačkog i odgojnog rada s mladima u Hrvatskoj. Kazalište je aktivno u nizu udruga i mreža nacionalnog i međunarodnog značaja, a vrhunac promicanja kazališta i kazališne kulture predstavlja projekt Noć kazališta, koji se u četiri godine pretvorio u jedan od najvećih kazališnih festivala Europe. Ove godine Noć kazališta održava se u više od 90 gradova  u 7 europskih zemalja, a okupio je preko 200 predstava te niz dodatnih programa koje izvode profesionalna i amaterska kazališta i družine, centri za kulturu, dramski i kazališni studiji, alternativne skupine, udruge i nezavisne organizacije, školske dramske grupe. Sva događanja u sklopu ove jednodnevne manifestacije okupljena su oko jednog cilja – ostvarivanja novog i drugačijeg zajedništva kazališne publike i kazališnih umjetnika, profesionalnih i neprofesionalnih, mladih i odraslih, u jedinstvenom doživljaju, u potvrđivanju smisla obraćanja i komuniciranja kazalištem kao živim, neposrednim iskustvom. U koncepciji takva cjelovita i višesmjerna djelovanja rad s djecom i mladeži zauzima ravnopravno mjesto i status s ostalim aktivnostima, čime se Dječje kazalište Dubrava iskazuje kao uzorni model sustavna razvijanja i promicanja dramskog i kazališnog odgojnog rada kao sastavnog dijela kazališne kulture i kulture življenja, model koji vrijedi pohvaliti, nagraditi i promicati.

1. Nagrada  Hrvatskog centra za dramski odgoj dodjeljuje se Mostarskom teatru mladih 1974 za izniman doprinos dramskom i kazališnom odgoju te odgoju za suživot i suradnju putem drame i kazališta.

Obrazloženje:

Mostarski teatar mladih osnovan je 24. veljače 1974. godine i od tada djeluje, usprkos svim poteškoćama, u kontinuitetu prekinutom jedino ratnim ludilom 90-ih godina koje je njihov grad pretvorilo u ruševinu. Odmah po prekidu ratnih sukoba, na poticaj Seada Đulića, jednog od svojih utemeljitelja i dugogodišnjeg voditelja, Mostarski teatar mladih obnavlja djelovanje posvećujući svoj rad obnovi porušenih mostova, prije svega onih duhovnih, između u ratu podijeljenih mostarskih obala, između građana i njihove djece, između naroda gurnutih u ratna razaranja i podjele. Mostarski teatar mladih tada obnavlja i festival koji se od 1975. odvijao pod nazivom Dani teatra mladih, a 1996. dobiva novo ime Internacionalni festival autorske poetike. U sklopu festivala MTM pokreće niz radionica kazališnog stvaralaštva i dramske pedagogije objedinjenih zajedničkim imenom Alternativne akademije, koje su, skupa s festivalom te redovitim međunarodnim stručnim konferencijama kazališne i dramske pedagogije organiziranima svake veljače Mostar pretvorile u središte dramsko-pedagoške i kazališne edukacije čitave regije. Zahvaljujući MTM-u i njegovim programima deseci sudionika iz Hrvatske i stotine iz cijele regije stekli su tijekom posljednjih petnaest godina prebogato teatarsko i dramsko-pedagoško iskustvo. Mostarski teatar mladih inicijator je osnivanja i Centra za dramski odgoj Bosne i Hercegovine, bratske udruge Hrvatskog centra za dramski odgoj koji mu je poslužio kao model i uzor. Mostarski teatar mladih dobitnik je značajnih domaćih i međunarodnih nagrada za umjetničke rezultate i član više međunarodnih asocijacija i mreža, a u zadnjem razdoblju djelovao je kroz tri umjetničke scene, i to: Dječju, Omladinsku i profesionalnu Gradsku scenu Toni Pehar koja je dobila ime po svom istaknutom no prerano preminulom glumcu-prvaku. Zajedno s Centrom za dramski odgoj MTM je trinaest godina izdavao jedini teatarski časopis u Bosni i Hercegovini, a od obnove svog djelovanja 1996. godine dodjeljuje i međunarodne nagrade Grozdanin kikot za istaknuta postignuća u promicanju kazališta i dramske pedagogije. Do sada su realizirali 149 premijernih predstava i odigrali oko 6.000 repriznih predstava, te oko 1.300 drugih pretežito edukativnih programa. Njihove predstave i programe vidjelo je oko 2.200.000 gledatelja na pet kontinenata.

Sve ove aktivnosti svrstavaju MTM u red danas najznačajnijih kazališta takozvanog «trećeg teatra», kako je takve društveno, pedagoški i životno angažirana kazališta nazvao Eugenio Barba, veliki prijatelj i podupiratelj njihova rada.

Danas se Mostarski teatar mladih suočava s najvećom preprekom svom dosadašnjem radu – s prijetnjom prestanka rada i ukidanja MTM-a onakvog kakav je djelovao svih ovih 37 godina kao teatar otvoren svima, neopredijeljen ni stranački niti obalno, usmjeren građanima i mladeži s obje strane rijeke koja, po njima, treba da spaja a ne razdvaja grad i narode. U ovom trenutku, lišeni imovine te prostora za rad i izvođenje, članovi ansambla MTM-a uzeli su novo ime Mostarski teatar mladih 1974, i nastavili, kao beskućnici, rad i izvedbe, jer teatar koji stvaraju i zastupaju prije svega jest u njihovim srcima i osobnostima, u onome što imaju reći o sebi i o svijetu u kojem žive. Usprkos svemu!

Djelovanje MTM-a 1974 blisko je vezano, kroz suradnju i uzajamnu pomoć, s radom našeg Centra. Ono što se trenutno događa s Mostarskim teatrom mladih povod je, a dodjela naše Nagrade prigoda, da i mi iskoračimo u međunarodne vode i našom Nagradom izrazimo priznanje ovom izvanrednom kazalištu za izniman doprinos dramskom i kazališnom odgoju te odgoju za suživot i suradnju putem drame i kazališta. Čast nam je da MTM zaslužuje biti prvom institucijom izvan Hrvatske kojoj pripada naša Nagrada.

Povjerenstvo za nagrade i priznanja Hrvatskog centra za dramski odgoj:

Aleksandar Bančić, v.r.

Nebojša Borojević, v.r.

Vlado Krušić, v.r.

[download id=”27″]

ODLAZAK DOROTHY HEATHCOTE

Dorothy Heathcote, svjetski poznata i priznata britanska dramska pedagoginja i sveučilišna profesorica, umrla je u 85. godini 8. listopada 2011.. U slijedu donosimo njezin nekrolog preuzet sa web stranice koja je posvećena njezinom životu i radu (www.dorothyheathcote.org).

Dorothy Heathcote, britanska dramska pedagoginja, umrla je u osamdeset i petoj godini života. Bila je svjetski priznata profesorica koja je iz temelja promijenila primjenu odgojne drame kroz široki spektar novo uvedenih dramskih tehnika.

Teško je zamisliti kako je četrnaestogodišnja djevojčica, koja dolazi raditi u jorkširsku tkaonicu vune 1940. godine, mogla postati  međunarodnom ključnom figurom u svijetu obrazovanja i drame te do svoje 24. godine predavačicom na kampusu Newcastle-upon-Tyne pri Sveučilištu u Durhamu započevši karijeru koja će potrajati šezdeset godina. Kroz to vrijeme postala je inspiracijom i uzorom generacijama učitelja širom svijeta koji su u njezinom jedinstvenom pristupu prepoznali sredstvo pomoću kojeg je moguće dublje uključiti učenike i mlade u proces učenja.

Naslovi u Yorkshire Postu 1945. godine najavljuju: «Tkalačka radnica dobiva priliku za kazališnu karijeru» i zaista, Dorothyno glumačko školovanje platio je direktor tvornice. No, kolikogod da je uživala u glumi, njezino se vizionarstvo širi van granica pozornice prema upotrebi kazališta kao obrazovnog sredstva. Instinktivno je prepoznala ljudsku prirodnu sklonost da koristi dramu kao sredstvo istraživanja i razumijevanja svijeta te razvijanja bitnih životnih vještina koje su za nj potrebne. Slijedeći tu spoznaju, Dorothy je sebi dala zadatak da svoju viziju pretvori u učioničku praksu za sve životne dobi koja kontinuirano inspirira milijune ljudi.

Imala je talent da dodirne ljude i da zainteresiranima pruži sve što je znala. Njezino su nasljeđe toliki mnogi koje je zainteresirala i koji su, oslanjajući se na njezinu praksu, nastavili rad ove genijalne žene, za mnoge najsjajnije dramske pedagoginje uopće.

Dorothy je ostala u Newcastleu nakon što je ono postalo samostalno sveučilište 1962. godine. S ondašnje Učiteljske škole ubrzo se proširio glas o mladoj karizmatičnoj dramskoj pedagoginji. Otvorenošću duha te radikalnom novom pedagogijom privukla je mnoštvo postdiplomaca u Newcastle. Velikodušno je ugostila mnoge od njih u svom vlastitom domu pa su se njezin suprug Raymond i njihova kći Marianne naviknuli dijeliti kuću s privremenim stanarima iz zemlje i inozemstva u grupama čiji se sastav svake godine mijenjao.

Dorothy je stvorila čitavu školu dramske prakse zasnovane na učitelju zaokrenuvši svoju pedagogiju s poučavatelja prema onome koji uvodi u nešto, treneru, podupiratelju i kolegi umjetniku prepoznavši moć učenja kao zajednički kreativan proces u kojima učenik zadobiva moć. Stvorila je stručno nazivlje kao što su drama za učenje, dramske konvencije, učitelj u ulozi i izvan uloge, uokvirivanje, označavanje, ogrtač stručnjaka, koje danas predstavlja kanon dramsko-pedagoške struke u cijelom svijetu a uvela je i kurikularne modele zasnovane na njezinoj misiji, do koje je iskreno držala, da unese radost i izazov u učenje.

Vrativši se na svoja radna mjesta, njezini studenti su donijeli sa sobom Dorothyin utjecaj što je izazvalo neprekinutu bujicu poziva da radi s djecom, mladima, učiteljima te studentima širom svijeta. Ona ih je prihvatila te uvodila upotrebu drame kao procesa učenja u cijelom svijetu u raznim kontekstima, primjerice u sirotinjskim općinama poput Soweta u Južnoafričkoj Republici; na Novom Zelandu sa maorskim zajednicama; u sirotinjskim četvrtima u Velikoj Britaniji i u brojnim zemljama širom Europe, Azije, Afrike, Sjeverne Amerike te Australoazije. Radila je i u maloljetničkim popravnim domovima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim američkim državama; u domovima i učilištima za ljude s velikim stupnjem invalidnosti; u posebnim školama i sa onima koji rade sa vrlo ranjivim skupinama. Čak i za vrijeme svoje posljednje bolesti, našla je kreativne načine davanja doprinosa, putem video-konferencija, primjerice.

Međutim, gdjegod u svijetu Dorothy radila uvijek je nastojala stići na što raniji let kući ostajući pritom „Dorothy domaćica“. Njezino srce je bilo prvo i prije svega s njezinom obitelji; za susjede i bliske prijatelje uvijek je bila „Dorothy kuharica, pekarica, švelja, vrtlarica». Bila je poznata po tome što je rano ustajala kako bi se pripremila za nadolazeći dan bok uz bok s njezinom najdražom mačkom. Gdjegod išla, uvijek je imala knjigu uza se i vrlo je rado pisala pisma. Voljela je provoditi slobodne dane s obitelji i ići u kazalište, a podupirala je i svoju unuku Annu u njezinim kazališnim i plesnim nastojanjima.

U Newcastleu, metode koje je osmislila doprle su do Medicinskog fakulteta gdje je prikazano mnogo filmova, upotrijebljenih za školovanje studenata medicine, koji su bili fokusirani na dramske rekonstrukcije medicinskih tema. Slično tome, British Gas (Britansko plinarsko poduzeće) angažirao ju je da radi sa starijim menadžerima koji su, upotrebljavajući dramske kontekste u poučavanju menadžerskog osoblja novim vještinama za radno mjesto, uvidjeli učinkovitost Dorothynih metoda i uvedenih struktura. Takav su angažman ubrzo prihvatile i druge tvrtke poput Volkswagena te u novije vrijeme Državno tužilaštvo (Crown Prosecution Service) i profesionalno kazalište.

Dorothyn um bio je istraživački i beskrajno zabavljen kreativnim razmišljanjima omogućujući joj da uoči povezanost između svoga rada i rada drugih ljudi iz širokog spektra disciplina. Nikada nije bila samodopadna i vrlo kratko vrijeme prije smrti nastavila je razvijati i usavršavati svoju praksu. Rezultat je bila fino satkana pedagogija  s velikim odjekom koja je potakla i inspirirala i sudionike njezinih drama kao i one koji su se trudili i nastavljaju truditi se da se povedu za njima.

Mnoga javna priznanja koja je dobila, rezultirala su počasnim doktoratima Sveučilišta Newcastle-upon-Tyne i Sveučilišta iz Derbyja; priznanja i pokroviteljstvo nad nacionalnim i međunarodnim strukovnim udrugama; pozivi da se obrati najprestižnijim stručnim skupovima; i dakako njezini pisani radovi i suradnja sa svojim  eminentnim studentima koji su se vinuli do sličnih visina prošavši kod nje obuku. Već 1974. godine, BBC je napravio sjajan film o njezinom praksi „Three Looms Waiting“ (Tri tkalačka stana čekaju) koji se još uvijek može naći na UTubeu. 11. lipnja ove godine, na kraljičin rođendan, za zasluge u odgoju i obrazovanju dodijeljeno joj je kraljevsko odlikovanje koje je trebala preuzeti u Buckinghamskoj palači 18. listopada i koje će, prema njezinoj želji preuzeti njezina obitelj – koja nosi prezime Heathcote kroz još dvije generacije.

Obraćajući se jednom skupu učitelja, jednom je primijetila, «Radovat ću se smrti» i kada su ljudi uzdahnuli ona je veselo rekla «…naravno ne u nekom morbidnom smislu, već u smislu radovanja najvećoj i najtajanstvenijoj pustolovini koja uopće postoji.« Dorothyina pustolovina započela je 8. listopada 2011. godine kada je umrla od bolesti krvi.