(Savjetovanje je održano 19 – 20. 12. 1998. u ZAGREBAČKOM KAZALIŠTU MLADIH)
Terapijske i socijalizacijske mogućnosti dramskog izražavanja danas se široko priznaju u većem dijelu svijeta, poglavito onog razvijenog. Tijekom posljednjeg desetljeća zanimanje za odgojne mogućnosti dramskoga rada u Hrvatskoj sve više raste i izvan ustanova specijaliziranih za dramski rad s djecom i mladeži. Taj se interes naročito ispoljio tijekom domovinskog rata te nakon njega, pokazavši da je velik broj voditelja školskih scenskih družina, psihologa i pedagoga, socijalnih radnika, odgajatelja te drugih pedagoških djelatnika spontano posegnuo za dramskim izrazom kao sredstvom emocionalnog i socijalnog suprotstavljanja strahotama kojima su bili izloženi zajedno s djecom o kojoj su se tada brinuli. U tom razdoblju dramske su metode kao oblik pomoći bile daleko prisutnije nego što je to bilo poznato ne samo široj javnosti, nego i nadležnim vladinim i nevladinim, državnim i privatnim ustanovama i organizacijama.
I danas je stanje slično. To je pokazalo i ovo savjetovanje. Naime, dramskog rada u raznim ustanovama koje rade s djecom s posebnim potrebama ima daleko više nego što smo svjesni. Najveći broj ljudi koji obavljaju taj rad ne bi se mogli smatrati kazališnim stručnjacima, no kao odgajatelji, pedagozi i terapeuti, u dnevnom kontaktu s djecom i mladeži u različitim ustanovama zdravstvene i socijalne skrbi ili odgoja, znali su intuicijom, senzibilitetom i pedagoškim iskustvom osjetiti potrebitost i korisnost dramskog čina kao sredstva koje, bez obzira na umjetnički domet, daje priliku za zdravo psihoemocionalno reagiranje na probleme s kojima se njihovi mladi pitomci ili učenici suočavaju.
Danas, nekoliko godina nakon rata, ti vrijedni pregaoci, najvećim dijelom stručnjaci u svojim – nekazališnim – područjima, pružili su i na ovom savjetovanju niz potvrda opravdanosti i učinkovitosti dramskog stvaralaštva za djecu i mlade ljude s kojima rade u školama, odgojnim ustanovama, poliklinikama, centrima socijalnog rada i sl.
Savjetovanje je potvrdilo da se dramske tehnike mogu uspješno koristiti za rad s psihički ili fizički invalidnim mladim osobama, u socijalizaciji nezbrinute i delinkventne mladeži, i za pravodobno sprječavanje i odvikavanje od raznih oblika ovisnosti, u situacijama kad su međuljudski odnosi narušeni, u radu s darovitom djecomi itd.
Držimo da mnogim odgajateljima mladih hrvatskih naraštaja kao i terapeutima te rehabilitatorima koji rade s djecom i mladeži s posebnim potrebama treba osigurati odgovarajuću stručnu pomoć za odgovornu zadaću koju obavljaju i u tome vidimo svrhu promicanja dramskog odgoja i naših aktivnosti.
Zbog toga Vam se i obraćamo s našim zaključcima u nadi da nam i Vi možete pomoći u nastojanju da dramski odgoj i dramska pedagogija u hrvatskom društvu zauzmu ono mjesto koje u razvijenom svijetu već imaju.
Na završnoj raspravi sudionika savjetovanja “Mogućnosti dramskog odgoja u radu s djecom i mladeži s posebnim potrebama” donešeni su sljedeći zaključci:
1. Dramski odgoj i dramska pedagogija zavređuju veću pozornost hrvatske javnosti te ustanova i organizacija društvenog života nego što je to danas slučaj. Dramski odgoj i dramska pedagogija neće se u Hrvatskoj moći razvijati ukoliko ne steknu široku društvenu prepoznatljivost i podršku odgovarajućih državnih, strukovnih i znanstvenih ustanova i organizacija.
2. Za stjecanje društvene potpore neophodno je da svi koji na bilo koji način i u bilo koju svrhu koriste dramske odgojne metode u radu s osobama s posebnim potrebama imaju jasnu svijest o značaju, dometima i složenosti tog rada kako bi ga mogli odgovorno razvijati, promicati i zastupati tamo gdje dramski odgoj i pedagogija još nisu udomaćeni i prepoznati. U tu će svrhu Hrvatski centar za dramski odgoj osnovati jedan ili više odjela za dramski rad s osobama s posebnim potrebama te nastojati organizirati i druge oblike međusobna susretanja i razmjene iskustava kroz glasilo Centra te kroz poticanje susreta dramsko-scenskog stvaralaštva osoba s posebnim potrebama.
3. Za sustavan i dugoročan razvoj dramske pedagogije i odgoja potrebno je omogućiti trajno i sustavno obrazovanje stručnjaka ne samo kroz tečajeve, seminare, radionice i savjetovanja kakve Hrvatski centar već organizira, nego i kroz izborne, zatim diplomske i postdiplomske programe na pojedinim studijima, pedagoškim i učiteljskim prije svega, na Akademiji dramske umjetnosti, kroatistici kao i na Studiju socijalnog rada, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu te Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta. Otvaranjem ovakvih mogućnosti stvorit će se pretpostavke za otvaranje kolegija, a kasnije i katedara dramske pedagogije kao metodičkih i istraživačkih središta.
4. Posebnu važnost pridajemo ozbiljnom problemu sadašnjeg nepovoljnog društvenog statusa djece i mladeži s posebnim potrebama te odnosa šireg društva i njegovih segmenata prema njima. Naime, kao društvo još smo po mentalitetu i uvriježenim vrednotama skloniji izdvajanju, ili u najboljem slučaju sažaljevanju, takvih osoba. Zato se zalažemo za daleko intenzivnije razvijanje društvene osjetljivosti za sposobnosti, darovitost i potrebe takve djece i mladih ljudi kod svih ostalih članova društva, a naročito kod mladih naraštaja. Treba razvijati svijest o potrebi uključivanja takvih, naročito mladih, osoba u društveni život počevši od obitelji, razreda odn. odgojne skupine pa do stručnog osposobljavanja i radne sredine. Presudnu ulogu u tom djelovanju moraju imati sustavi odgoja i obrazovanja te javnog priopćavanja. Pritom dramski rad može biti snažno sredstvo socijalne inkluzije djece i mladih ljudi s posebnim potrebama, jer razvija humane odnose među djecom bez obzira na sposobnosti ili nedostatke, a njegov javni umjetnički izraz može biti način društvena potvrđivanja, promicanja i ostvarivanja načela inkluzije djece i mladeži s posebnim potrebama u zajednicu. Osim toga, dramsko stvaralaštvo takvih osoba i njegovo javno predstavljanje neki put će njihovu posebnost iskazati ne kao nedostatak već kao bogatstvo.
5. Na tragu prethodna zaključka zalažemo se za snažnije povezivanje škola i centara za socijalni rad, ne samo radi ambulantnog, tj. naknadnog reagiranja na neželjene pojave, nego i radi preventivnog djelovanja u lokalnim zajednicama putem zajedničkih akcija kroz djeci i mladeži primjerene i privlačne oblike stvaralačkog rada. Jednako tako se zalažemo za ravnopravno ukjučivanje ustanova za rad s djecom i mladeži s posebnim potrebama u sustav javnih smotri stvaralaštva poput školskih susreta “Lidrano” i sl., te za gostovanja i razmjenu školskih družina slobodnih aktivnosti sa sličnim družinama u ustanovama za rad s djecom i mladeži s posebnim potrebama. Ne treba zaboraviti ni to da pri takvim susretanjima invalidnost može biti snažan poticajni uzor neinvalidnim osobama za suočavanje s vlastitim životnim teškoćama.
6. Darovita i talentirana djeca i mladi ljudi, kao specifična skupina s posebnim potrebama, u Hrvatskoj još uvijek ne uživaju dostatnu pozornost i sustavnu skrb. Takva djeca nisu pošteđena teškoća u osobnu sazrijevanju i društvenoj prilagodbi. Darovitoj djeci dramski rad itekako može biti od pomoći u osobnu razvoju. U situaciji zabrinjavajuće pasivnosti i apatije mladih naraštaja, dramski rad omogućuje darovitoj i osjetljivijoj djeci da izraze svoje misli, osjećaje i stavove, da bezbolno komuniciraju sa svijetom i da se od njeg ne otuđuju, već da svoju stvaralačkost razviju i pozitivno iskoriste. Narav ovog našeg savjetovanja razlog je da istaknemo potrebu snažnije skrbi i potpore dramski telentiranoj djeci i mladim ljudima kao onima koji će u budućnosti možda postati ne samo istaknuti dramski umjetnici nego i istaknuti dramski pedagozi te razvijati dramski odgoj i pedagogiju u Hrvatskoj.
7. U stvaranju prostora za sustavan razvoj dramskog odgoja, ali i za široku prevenciju raznih oblika nesocijalnog ponašanja uključujući i ovisnost kao danas najčešće isticano zlo, jedna od važnijih zadaća pripada odgojno-obrazovnom sustavu te posebno slobodnim aktivnostima čiji status u školama još uvijek nije najbolje riješen. Zalažemo se za vraćanje značaja i ugleda slobodnim aktivnostima u školi kao mjestu ne samo učeničkog stvaralaštva nego i mjestu socijalizacije, usvajanja humanih vrednota i razvoja stvaralačke ličnosti učenika. Zalažemo se za školu kao odgojnu, obrazovnu ali i kulturno-stvaralačku ustanovu. Jednako tako smatramo da rad voditelja slobodnih aktivnosti mora biti adekvatno vrednovan i nagrađen.
8. Uz školske slobodne aktivnosti danas u razvijenu svijetu iznimnu važnost dobivaju izvanškolski oblici stvaralačko-socijalizacijskog rada s djecom i mladeži, jer zajedno s obitelji i školom značajno pridonose zdravom razvoju mladih ličnosti. Držimo da pored športa, koji već uživa značajnu javnu potporu, danas posebnu važnost u radu s mladeži moraju imati svi oblici stvaralačkog provođenja slobodnog vremena kao što su igraonice, centri umjetničkog i stvaralačkog odgoja, kulturno-umjetnička društva, klubovi mladeži, socijalizacijske skupine i sl. Ne čekajmo da gorući problemi mladeži eksplodiraju. Radije stvarajmo pretpostavke za njezin svestran i cjelovit razvitak. Ulagati u ustanove i organizacije za kulturno stvaralaštvo mladeži znači ulagati u sigurniju i sretniju budućnost Hrvatske. Isto tako, zalažemo se da svi takvi oblici rada s mladeži budu otvoreni svoj djeci i mladim ljudima bez obzira na sposobnosti.
Svi mi koji dramski izraz koristimo kao umjetničku, odgojnu, terapijsku ili rehabilitacijsku metodu tom ćemo se zadatku radosno priključiti.
Sudionici savjetovanja “Mogućnosti dramskog odgoja u radu s djecom s posebnim potrebama”