Predhodna « 1 2 3 4 » Slijedeća
(Preveo: Vlado Krušić)
Uvod
Kad sam 1984. s Dorothy Heathcote razgovarao za SCYPT Journal, nije nam zbog dužine bilo moguće prenijeti čitav razgovor koji smo vodili. Tom je prilikom Dorothy između ostalog vrlo pregledno objasnila način kako raščlanjivati dramski rad i kako ga sadržajno obogatiti. Ja sam to kasnije koristio i iznosio radeći s raznim odgojno-kazališnim skupinama i pedagozima. Mnogi od njih pitali su gdje to mogu naći napisano, a ja sam im odgovarao da, koliko znam, toga nema. Kako je Dorothy sad u mirovini, nije vjerojatno da će to napraviti. Stoga se nadam da će ovaj moj prikaz biti u skladu s njezinim načinom razmišljanja. U prvom dijelu članka pokušat ću, koristeći građu za spomenuti razgovor, dati osnovno tumačenje raščlambe. U drugom dijelu izložit ću moja vlastita proširenja koja sam započeo dok sam radio u odgojno-kazališnoj družini “Cockpit”.
1. Razine objašnjavanja Dorothy Heathcote
Započet ću s jednostavnim pregledom naziva koje Dorothy koristi za objašnjenje ma koje radnje koju netko čini bilo u dramskoj igri bilo u stvarnom životu:
AKCIJA
MOTIVACIJA
ULOG
MODEL
ŽIVOTNI STAV
Svaki od ovih termina njoj označava jednu razinu na kojoj je moguće objasniti bilo koju radnju ili događaj. Svi oni predstavljaju različite razine koje odgovaraju na pitanje “Zašto?”. Evo kako Dorothy oprimjeruje spomenute nazive:
Nikad ne postavljam djeci pitanje “Što bi ti na to napravio?”, nego odmah pitam “Zašto?”.
Moja sva pitanja izgledaju kao da nemaju veze s onim što bi sama djeca htjela. Ona, recimo, kažu “Hajdemo igrati ubojstvo!” (AKCIJA), a ti im kažeš “U redu… Mm…Pa, mislim da je dobro da si čovjek nabavi nešto čime će se stvarno zaštiti.”. Tako propitujem motivacije koje nekoga navode da si nabavi pištolj i nešto s njime učini.
MOTIVACIJA za ubojstvo (kao i za bilo koju drugu akciju) predstavlja ono što i zašto netko nešto hoće. (Kasnije ću se vratiti na neizravnost njezinih formulacija.) Zatim Dorothy nastavlja:
Ali vidite, to zvuči kao da im oduzimate situaciju koju su zamislili da biste im je vratili na razini MOTIVACIJE. Ako pak pokušate zamišljenu situaciju dogovoriti s njima na razini onog što ja zovem ULOG, to zvuči još gore: “Upravo sam se pitala je li… ovaj… je li ubojstvo zaista najbolje rješenje.”
ULOG je ono što ubojica stavlja na kocku. Unutar kojeg okvira ubojica stupa u akciju? Koliko je svjestan mogućih ishoda, recimo zakonske kazne ili pak osjećaja krivice? Ili drugim riječima, oslobađa li ubojstvo ubojicu ubijenog? I tako dalje.
I nadalje se držeći primjera “Hajdemo igrati ubojstvo!” Dorothy prelazi na MODEL:
Ako pitam na razini MODELA, pitanje će glasiti: “Misliš da ubojice… Pitam se da li ubojice prepoznaju jedni druge? Jer kažu da ljudi prepoznaju ponešto jedni kod drugih… Kao na primjer kod učitelja…”
MODEL je ono što pojedina osoba utjelovljuje. Mogli bismo ga povezati, ne šireći previše Dorothyne konotacije, sa suvremenom uporabom pojma “poželjnih modela” kakve proizvode televizualni mediji i spram kojih se odmjeravamo i definiramo. Valja primjetiti da je Dorothyna koncepcija dinamičnija, manje statična. Ona objašnjava:
Ili “Odbijam ovaj model, jer želim onaj!”, što dolazi kao posljedica ispitivanja stvari,
ili pak “Želim oponašati ovaj model, zato jer ga cijenim.”. Primjerice, ja sam ponekad svojoj kćerki onaj pravi model, a ponekad zadnji koji bi poželjela.
ŽIVOTNI STAV predstavlja najdublju razinu. Dorothy je, međutim, nije ilustrirala navedenim primjerom “Hajdemo igrati ubojstvo!”, tako da će tu morati poslužiti moje tumačenje. Razmišljajući, dakle, na razini ŽIVOTNOGA STAVA mogli bismo reći: “Čuo sam da se kaže – a ja ne znam ima li u tome istine – kako su neki ljudi rođeni s Kainovim znakom na čelu…” ŽIVOTNI STAV postavlja na najopćiji način osnovno pitanje “Zašto?”. Ili kako to Dorothy kaže:
“Zašto sam ja takav? Zašto to mora tako biti?” I to je ono pitanje za koje želim da bude neprekidno otvoreno. Pitanja na toj razini (ŽIVOTNI STAV) postavljam stoga jer pitaju o onom zbog čega živjeti.
Sad možemo sabrati i razviti pregled na sljedeći način:
AKCIJA – Ponašanje, način kako je nešto učinjeno.
MOTIVACIJA – Zašto to netko čini? Što on/ona time hoće postići?
ULOG – Što je na kocki? Kolika je cijena koja potiče nekoga na čin?
MODEL – Koje se ponašanje tu oponaša ili odbacuje?
ŽIVOTNI STAV – Zašto je život takav kakav jest?
Neizravnost kao način dogovaranja*
* Pod “dogovaranjem” se misli na verbalne upute i dogovaranje koje dramski pedagog neprekidno obavlja sa sudionicima na dramskom satu i s pomoću kojih usmjerava tijek dramskog rada. (Prim. prev.)
Prije nego nastavim, nakratko bih se osvrnuo na ranije spomenutu neizravnost. Vrlo je važno da uočimo razliku između neizravnosti i neodređenosti. Neodređenost neizostavno povlači za sobom i značenjsko siromaštvo. Ona je ili neplodna dvosmislica (ili naprosto nejasna uputa) ili općenitost bez sadržaja koji bi djecu mogao potaknuti na razmišljanje ili dramski rad. Neizravnost, ili kako Dorothy kaže, “difuznost”, usuprot tome jest, paradoksalno, vrlo jasna. Neizravna uputa ima izoštreno žarište, ali u generativnom smislu. Raspolaže emocionalnom snagom koja nastaje iz registra sasma različitog od uobičajenog “profesorskog govora”, koji možda jest razgovjetan, ali za djecu to i ne mora biti, jer ona u njemu istovremeno očitavaju i znak koji kaže: “Dosadno!”. Osnovno obilježje ovakve neizravnosti jest da djecu ne poziva na raspravu o nečemu, već ih nagovara na dramsko istraživanje toga. Neizravnost je odgojna provokacija kojom se djeca uvlače u igru, u sklapanje sporazuma o započinjanu dramskog istraživanja. Dorothy ushićeno tvrdi, a ja sam se o tome osvjedočio, da “djeca to odmah shvaćaju” poradi njihove krajnje prilagođenosti čitanju znakova. Dorothy nastavlja:
Opna između osjećanja bliskosti pravog sadržaja nekog događanja i istovremenog prividno bezosjećajnog (“cool”) ponašanja spram tog istog događanja omogućuje nam da možda zakoračimo u sve opasnija područja.
(I nastavlja: “Na neki način sve ono što ste potanko zamislili, ma što to bilo, mora proći kroz takvo šire dogovaranje unutar kojeg sve spomenute razine mogu biti istražene.”)
Oslikala je to primjerom djece koja su htjela igrati “Židove i naciste”:
Oni su u svom ranijem dramskom radu imali iskustva s uživljavanjem u situaciju i likove – znate ono: sjedite za stolom, vi ste Židovi i razgovarate o tome što ćete napraviti Nijemcima itd. – a onda im ja kažem: “Ne, nećete. Neću to. Nećete više sjediti oko tog stola. Pokažite mi gdje se nalazite tri sata kasnije, pa ćemo raditi unatrag.” I oni su, dakako, ostali zbunjeni. Ali su odjednom mogli uvidjeti na koji način te dvije razine (MODEL i ŽIVOTNI STAV) počinju utjecati na to zašto nisu mogli prihvatiti da im je ulica s obje strane blokirana tenkovima. I tako, ono što ste dobili jest da su se odjednom uhvatili kako razmišljaju o tome čemu živjeti. A sve se to dogodilo u tri minute!
Međusobni odnos razina
U gornjem primjeru “Židova i nacista” možemo također vidjeti kako Dorothy dovodi u pitanje kronologiju zbivanja u dramskoj radnji. Obično se slijed kronološki kreće od “zbivanja A” prema “zbivanju B”, pa do “zbivanja C”, i sve tako redom do kraja priče ili zapleta. Umjesto toga ona predlaže slijed koji uopće ne proizlazi iz redoslijeda pojedinih zbivanja koji ona smatra tek vanjskim oblikom priče. Pomakom na zbivanje koje se događa tri sata kasnije, nakon što su nacisti blokirali ulicu s obje strane, postaje moguće dublje istraživanje prethodnih zbivanja, jer je uspostavljen slijed razina smisla. Ne postoji neka ustaljena shema kako se to radi. Pedagog prije svega mora ustvrditi na kojoj razini učenici mogu ući u dramsku igru. Zatim, na kojoj se razini u svakom trenutku može ući u odgojno gradivo. Svaka razina nudi mogućnost različitog viđenja nekog događaja. Svaka nudi poseban i konkretan pristup gradivu, tj. pristup koji pedagogu omogućuje iznalaženje onog žarišta pažnje kojim će sudionike privući u dramsku igru. To je kao kad okrećete prizmu promatrajući neku radnju ili događaj kroz njezine različite plohe. Primjerice, “Hajdemo igrati ubojstvo!” (AKCIJA) tako postaje istraživanje o tome “Što nekoga navodi da ubije?” (PODRUČJE UČENJA). Razine su upravo te glatke prizmine stranice koje omogućuju istraživanje AKCIJE i PODRUČJA UČENJA, a sve zajedno čine prizmu.
Vidljivo je da ovakav način razmišljanja pedagoga i ovakvo strukturiranje dramskog rada usporava odvijanje dramske igre, ali istovremeno obogaćuje ili, kako Dorothy kaže, “zamotava ” odgojni sadržaj u skladu s odgojno-obrazovnim ciljevima. Koristeći primjer “Židova i nacista” Dorothy upozorava na implicirani međusobni odnos među razinama. One u okvirima dramskog rada nisu ništa više prikrivene niti odvojene nego u stvarnom životu. Svaka razina nastaje iz one ispod nje. U odvijanju nekog zbivanja ( niza zbivanja) ili događanja, u svakodnevnom životu obično su dvije razine sasvim prikrivene, implicitne. One se tek u rijetkim prigodama povremeno otkrivaju. U takvim se trenucima dvije razine pokažu odjednom, u skoku. Recimo, svađa između dvoje ljudi može izbiti oko nečeg sasma beznačajnog. Najprije opažamo oko čega se svađaju. Primjerice, jedna je osoba propustila nazvati drugu (AKCIJA). MOTIVACIJA se može prilično brzo otkriti: osoba A želi znati što se događa kako bi mogla dogovoriti čuvanje djeteta. Osoba B pak osobu A želi uvjeriti da nije bila nemarna, premda je bila! Svađa ne mora dugo trajati. Ali tijekom vremena ULOG će se na ovaj ili onaj način zasigurno ispoljiti. Ono što je na kocki, ono što je u pitanju u ovoj beznačajnoj svađi jest/bilo je “Kakav uzajamni odnos svatko od njih želi?”, ili “Koliko su jedno drugom zaista važni?” (Veza može biti pred raspadom!). Tada predbacivanja mogu “odjednom”uzeti nov pravac: “Ti si poput mog prvog muža: uvijek izbjegavaš ono što ne voliš. A ja nek se sama brinem za dijete.” Tako se pojavljuje MODEL. “Koliko on zapravo ima od njezina prvog muža? Ili od njezina oca? ” “U kojoj je mjeri uhvaćen u zamku modela u koji ga ona nastoji ugurati?” “Postupa li on s njom isto kao što je njezin otac postupao s njezinom majkom?” I tako dalje. Pitanja se mogu nizati sve do ŽIVOTNOG STAVA koji će biti dotaknut pitanjem: “Zašto si se oženio/zašto si se udala za mene ako ti se ne sviđa kakva/kakav sam?”
Da bi odigrali čitav ovaj slijed sudionici moraju znati što predstavlja razina ŽIVOTNOG STAVA . Bez toga nije moguće vjerodostojno odigrati ni “beznačajnu svađu”. Sve su razine u izvjesnoj mjeri prisutne u svakoj radnji lika bio toga lik svjestan ili ne. Niže razine određuju one više. Tako je i u odgojnoj drami. Razine su stubište kojim se penjete i silazite. Prošlost rađa sadašnjost. Budućnost je sadržana u prošlosti-u-sadašnjosti. Različite se razine, dakako, ne odmotavaju nužno gore izloženim redoslijedom, ali među njima,kako je to Dorothy razmotavajući ih pokazala, postoji naročita unutarnja logika.
2 .Razine objašnjavanja kao objektivne kategorije
Valja imati na umu da se Dorothyne razine posebice odnose na subjekte dramske igre, na likove. One dramskom pedagogu omogućuju da mlade sudionike uvede u subjektivnost ubojice, ili Židova, ili bilo kojeg lika kojim se dramski rad bavi. Razine nam, dakle, omogućuju da “uđemo u ljude” (možda se čak i vidimo u njima?). ali za razumjeti ljude moramo ne samo ući u njih nego također znati i način kako razmišljati o njima. To znači da ih moramo sagledati u njihovoj subjektivnosti, ali i kao objektivnu pojavu odvojenu od nas koji ih nastojimo shvatiti.
Ponašanje pojedinog ljudskog bića nije određeno samo onim što mu je blizu, što neposredno na nj utječe. Zbog toga se ispitivanjem samo njegove subjektivnosti ne može objasniti njegovo ponašanje. Ono što slijedi pokušaj je proširenja Dorothynih razina objašnjavanja s pomoću jednog objektivističkog materijalističkog motrišta. To ne činim da bih objektivno suprotstavio subjektivnom. Baš suprotno, objektivno prodire i biva sadržano u subjektivnom. Ovaj opći proces jasno se može vidjeti u načinu kako hrana (ono “objektivno”) koju jedemo ulazi u pojedinca (ono “subjektivno”) koji ju jede: uzimanje objektivnog proizvoda prirode stvara i obnavlja subjekta. Subjekt, pojedinac, neodvojiv je od prirode, društva itd., i ne postoji drukčije nego kroz tu povezanost. Ono što vrijedi za hranu vrijedi i za sve ostalo.
1. Umjesto spuštanja niz razine objašnjavanja, ja ću se u svom nastojanju da ih proširim uspinjati od one temeljne, od koje ću započeti raščlamb akcije pojedinca, pa onda nastaviti prema gore. Prisjetimo se da Dorothyn ŽIVOTNI STAV podrazumijeva temeljno životno uvjerenje s kojim netko živi. On/ona živi u svojim vlastitim uvjerenjima. U stvarnosti, međutim, mi živimo u svijetu koji je objektivno zadan. Zato uz ŽIVOTNI STAV ja dodajem “svijet”, ili PRIRODU.Prije bilo čega drugog pojedinac je i dio univerzalne istine da je ljudsko biće. To znači da kao bića pripadamo vrsti, te smo po tome prirodna bića. Kao prirodna bića dio smo prirode (ali i odvojeni od nje) i ponašamo se (tj. poduzimamo AKCIJE) u skladu s prirodnim, objektivnim zakonima. Ti prirodni zakoni neovisni su od pojedinaca i njihova znanja o njima kao prirodnim zakonima, kao što su neovisni i od ljudskih bića kao vrste. Drugim riječima, mi smo podložni prirodnom zakonu.Zato akciju koju pojedinac poduzima možemo razumjeti u punom smislu tek onda kad shvatimo da AKCIJA proizlazi iz prirodnim procesa koji djeluju preko i kroz (ljudsko) prirodno biće. Moramo se baviti prirodom ljudske PRIRODE. Sve u svemu, mogli bismo to prikazati ovako:ŽIVOTNI STAV > PRIRODA (UNIVERZALNO) – Zašto je život takav kakav jest? Što znači biti čovjek?
2. Sada moramo raščlaniti iznutra pojam ljudske prirode. Jer on nije čvrst ili nepromjenljiv. Ljudska je priroda istovremeno relativna i apsolutna. Ona je povijesno uvjetovana, što će reći da smo vrsta koja se razvija. To je ono relativno u nama. No ljudska se priroda pokorava apsolutnim zakonima prirode . Primjerice, svaka prirodna stvar podliježe mijeni, kao što postoji, mora i umrijeti itd. Na razini PRIRODE mi se uglavnom bavimo apsolutnim, objektivnim zakonima.Ono relativno, povijesno uvjetovano, raščlanjujemo u razini MODELA. AKCIJA je povijesno uvjetovana. Martin Luther pribio je svoje teze na vrata u Wurtembergu u jednom određenom razdoblju povijesti. Pribijanje teza na crkvena vrata danas bi imalo sasvim drugo značenje. Lutherova AKCIJA (ili bilo čija) ima naročito značenje koje je istovremeno i proizvod povijesti i nešto što proizvodi buduću povijest. Dorothy se na svojoj razini MODELA bavi modelima koji sudjeluju u oblikovanju nečije biografije. Mi pak tu ideju proširujermo na čitavu POVIJEST svih ljudskih bića i koja je sadržana u konkretnoj AKCIJI. Primjerice, bili mi toga svjesni ili ne, kad netko napiše manifest, sam taj čin pisanja sadrži ne samo MODEL u smislu “Tko te je naučio tako pisati?” nego također i čitavu povijest pisanja. Ukratko, pojedinačna povijest ne može se u cjelosti razumjeti bez razumijevanja POVIJESTI uopće.MODEL > POVIJEST – Kako je ponašanje povijesno motivirano?
3. Povijest, međutim, nije ravnomjerno, postupno, korak-po-korak odvijanje ljudskog razvoja. Povijest (pretpovijest zasad izostavljam) jest borba klasa. Klase povijesno nastaju kroz borbu vrste s PRIRODOM. Martin Luther mogao je napisati svoje teze jer je bio pripadnik klase koja je znala pisati. Njegova AKCIJA nije samo povijesno nego i društveno uvjetovana. Tako je njegova AKCIJA pojedinca zapravo društvena AKCIJA učinjena u interesu jedne ili više klasa protiv druge ili drugih klasa. Zato se tu ne radi samo o osobnom, pojedinačnom već o društvenom ulogu. U pitanju su klasni interesi. Njegova AKCIJA (neovisno o njegovoj svijesti ili namjerama) tako odaje dređenu klasnu svezu.ULOG > DRUŠTVENA (KLASNA) SVEZA – Čiji se interesi brane?
4. Njegove misli i namjere, tj. njegova MOTIVACIJA, društveno je i povijesno uvjetovana i izražava relativan razvoj ljudske prirode. Kao svijest, motivacija će, u slučaju Luthera, po svoj prilici biti svjesna. (Motivacija ne mora uvijek biti svjesna.) Ali svijest, motivacija, nužno se javlja u posebnom obliku. Raščlanjujući pak AKCIJU mi nismo ograničeni samo raščlambom unutar parametara njegova načina mišljenja. Uporabom drugih razina možemo posegnuti “iza” njegova načina razmišljanja i otkriti objektivan sadržaj (njegove) subjektivne svijesti. On može htjeti postići jedno. Ali ono što zapravo čini (akcija) dovodi do toga da bude ostvareno nešto drugo.Vidimo da ovdje MOTIVACIJA u suštini sadrži kretanje prema naprijed, tj. da je usmjerena prema budućnosti, prema ostvarenju onoga što je implicitno u ljudskoj prirodi. Suprotna motivacija usmjerava ljudsku prirodu natrag (u prošlu) povijest (kao M. Thatcher). Sukob ovoga dvoga jest motor povijesti izražen kroz subjekte. U sukobu volja (motiva) pojedinaca, ma kako god taj sukob bio neznatan, sadržan je čitav društveno-povijesni razvoj ljudskih bića.MOTIVACIJA > INDIVIDUALNA SVIJEST – Što netko misli da čini? (Koji smisao za za njega/nju ima to što čini? – Slobodniji prijevod prevoditelja)
Budući da je misao ili svijest pojedinca društveno uvjetovana, ona zapravo i nije samo svijest jednog pojedinca, već izraz društvenog bića i odnosa određene klase iz koje pojedinac potječe. Kako je individualna svijest društveno i povijesno uvjetovana oblik svijesti ne može prijeći određenu granicu objektivno zadanu poviješću. (Postoji ipak određeni stupanj trpeljivosti glede povijesne granice. To naročito vrijedi za mislioce-novatore u bilo kojem razdoblju. Ali Luther, usprkos svim svojim revolucionarnim zamislima, nije mogao preskočiti tijek povijesti da bi postao marksist!) Zato ne možemo MOTIVACIJU uzimati samu za sebe, shvaćenu tek kao svijest samog lika. Moramo na kušnju staviti i oblik kroz koji se ispoljava kako bismo ustvrdili njezin sadržaj. (I to je ono što nas upućuje k analizi ostalih razina.)
Zaključak
Kao i Dorothyne razine objašnjavanja, moja proširenja istih nisu statične, prikrivene kategorije za raščlambu AKCIJE svakog pojedinca. Svaka je sadržana u ostalima i međusobno se prožimlju u neprekidnom procesu. One se razdvajaju samo radi raščlambe AKCIJE. Ali, također, kao i kod Dorothynih razina, što je razina dublja suštinskiji je i temeljniji njezin sadržaj. A to je ono, kako Dorothy kaže, što zapravo želimo znati: Zašto je život takav kakav jest? Može li biti drukčiji? Što znači biti čovjek? Stoga posebnu akciju pojedinca promatramo kako bismo otkrili univerzalni smisao koji je u njoj sadržan.
Završit ću sažimljući svoja proširenja razina u sljedećem pregledu:
|
D.. Heatcote |
G.Gillham |
|
|
(subjektivno) |
(objektivno) |
|
|
AKCIJA |
AKCIJA |
Posebno. |
|
MOTIVACIJA |
INDIVIDUALNA SVIJEST |
Posebno-u-individualnom. |
|
ULOG |
DRUŠTVENA (KLASNA) SVEZA |
Posebno-u-individualnom-u-društvenom |
|
MODEL |
POVIJEST |
Posebno-u-individualnom-u-društvenom -u-povijesnom. |
|
ŽIVOTNI STAV |
PRIRODA (UNIVERZALNO) |
Posebno-u-individualnom-u-društvenom -u-povijesnom-u-prirodnom (univerzalnom). |
Ali i obrnuto:
| PRIRODA (UNIVERZALNO) | Prirodno (univerzalno). |
| POVIJEST | Prirodno-u-povijesnom. |
| DRUŠTVENA (KLASNA) SVEZA | Prirodno-u-povijesnom-u-društvenom. |
| INDIVIDUALNA SVIJEST | Prirodno-u-povijesnom-u-društvenom-u-individualnom. |
| AKCIJA | Prirodno-u-povijesnom-u-društvenom-u-individualnom -u-posebnom (AKCIJA). |
Dorothy Heathcote
OSVRT NA ČLANAK GEOFFA GILLHAMA
Geoff je moje zamisli uglavnom ispravno prikazao. No smatram da dvije napomene mogu prvi dio članka malo više pojasniti svima onima koji spomenute razine žele koristiti u svom radu i na način koji odgovara njihovu vlastitu stilu.
Prvo. Izložene razine ponašanja omogućuju voditelju da prihvati čak i na prvi pogled najplići početak rada (“Idemo nešto raditi!” često je prirodan početak rada svake skupine željne dramske igre.), jer mu pet razina nudi mogućnost trenutačnog motiviranja akcije. One voditelju pomažu da djeluje na onoj razini na kojoj skupina može djelovati i zainteresirati se za rad. Tako se rad lako može prilagoditi i pojedincima različitih sposobnosti, primjerice u skupini gdje jedni funkcioniraju na razini akcije, dok drugi već reagiraju na voditeljeva pitanja o motivu, ulogu, modelu i svjetonazoru, koji Goeff zove “životnim stavom”. Oduvijek sam svojom osnovnom zadaćom u poučavanju smatrala pomaganje pojedincima da, u krajnjoj crti, razmisle o tome čemu život. To pitanje želim zajedno sa svojim učenicima držati stalno otvorenim. Drama pokreće događaje među ljudima u onim trenucima koji sadrže neku prisilu i napetost. Biti voditelj koji je u stanju pomoći skupini pojedinaca da razmotri vlastiti svjetonazor, to je po mom mišljenju nešto najvažnije što dramski pedagog (i dramski doživljaj) može ponuditi društvu. Tako se sije sjeme one politike (s malenim početnim slovom) koja pojedince pretvara u svjesne članove društvenih zajednica, naroda i svijeta.
Drugo. Želim istaknuti da pedagog, koristeći spomenute slojeve razmišljanja, drži ključ napredovanja u dramskom radu. Što više sudionika bude u stanju “istraživati” te slojeve ponašanja, razina će akcije postati bogatija i autentičnija, a oni spremniji za ispitivanje načina kako umjetnička dramska forma ostvaruje svoju komunikaciju. Tako raskol između odgoja i umjetničke dramske forme postaje bespredmetan. Nikad nisam srela skupinu učenika koja ne bi bila u stanju napredovati kroz te slojeve od akcije prema životnoj odgovornosti za tu istu akciju, ako je voditelj znao koristiti zalihu stručnih postupaka. Ali to je već predmet nekog drugog članka.