Predhodna « 1 2 3 4 » Slijedeća
Praktični ciljevi otkrivanja dramske nadarenosti
Vladan Švacov piše: “Drama na najsažetiji i ujedno najočevidniji način problematizira naš život, ocjenjuje njegove ciljeve i mogućnosti njihova ostvarenja. Ona čovjeku (publici) kroz čovjeka (glumca) prikazujući govori o čovjeku.” (Švacov-Batušić, 1983) Podrazumijevajući pod dramom dramsku umjetnost Švacov razlaže: “Ona (drama) je među predstavljačkim umjetnostima omeđena vrlo jasnim omeđenjima, to je naprosto neposredno prikazivanje teksta pred publikom. Onim: neposredno, razlikuje se od filma. Prikazivanje smo odredili kao kazivanje na način događanja, a tekstom smo razgraničili dramsku umjetnost od npr. plesne ili operne. Iz takva određenja drame slijedi nalaz da je ona pjesničko-scenski (ili pjesničko-predstavljački) kompleks kod kojega možemo razlikovati tri bitna činitelja: tekst, glumca i publiku.” (Švacov, 1976)
S ovim navodima izdvojena je dramska umjetnost kao specifično umjetničko područje (ne medij!) za koje ćemo istraživati eventualnu nadarenost. Umjetničke i ine profesije implicirane u navedenim određenjima dramske umjetnosti jesu, dakle, one koje se tiču pisanja i obrade teksta (dramski pisac, scenarist, dramaturg i dr.), njegova prikazivanja (kazališni i filmski redatelj, glumac i dr.) i publike (kritičar, teatrolog). Sva ta zanimanja, kao i ona u nizu srodnih područja (lutkarstvo, glazbeno kazalište, televizijska proizvodnja) morala bi, bez obzira na medij u kojem se ostvaruju, imati za svoj temelj dramsku nadarenost.
Stoga možemo odrediti i prvi praktični cilj otkrivanja dramske nadarenosti i pružanja podrške onima koji je posjeduju: odgoj dramskih umjetnika.
To, međutim, nije sve. Po mom uvjerenju, bilo bi poželjno da dramsku nadarenost posjeduju svi oni koji koji rade s dječjim kolektivima: odgojitelji, učitelji, pedagozi i psiholozi. Ako su ta očekivanja i preuzetna za sva ta zanimanja, opravdano je dramsku nadarenost očekivati kod dramskih pedagoga kao profesije čija zadaća nije samo usko usmjerena odgoju umjetničkog kadra, već koja je otvorena radu sa cijelom učeničkom populacijom. Cilj takva rada nije odgoj za dramsku umjetnost nego odgoj za život.
Začetnik takva rada, Peter Slade, tvorac je naziva dječja drama, pod kojim se podrazumijeva “samosvojan umjetnički oblik, koji nije aktivnost koju je netko izmislio, već aktualno ljudsko ponašanje”. (Slade, 1976) Drama je ovdje organizirana igra u kojoj “dijete upoznaje život i sebe pomoću emocionalnih i fizičkih pokušaja, a zatim i njihovim ponavljanjem u dramskoj igri”. (Isto)
Sladeove ideje i iskustva, stjecana i razvijana više od četrdeset godina, danas imaju široku primjenu u školskim sustavima angloameričkih zemalja gdje je dječja ili odgojna drama sastavnim dijelom redovne nastave.
Time naznačujemo i drugi praktični cilj otkrivanja dramski nadarene djece i pružanja podrške: odgoj dramskih pedagoga.***
Do oba ova cilja doveli su nas vrlo praktični razlozi. Za odgoj dramskih umjetnika u nas nema nižih i srednjih škola. Stoga rano prepoznavanje i podrška dramski nadarenoj djeci može pridonijeti ne samo dramskoj umjetnosti općenito, već će zasigurno prije ili kasnije dovesti i do kvalitativne promjene u visokoškolskom dramskom studiju.
Što se tiče dramskih pedagoga, dakle, stručnjaka za odgojnu dramu, u Hrvatskoj ih zapravo i nema u pravom smislu riječi. Postoje, doduše, malobrojni stručnjaci, neki s profesionalnim kazališnim a neki s pedagoškim obrazovanjem, koji se načinom rada i razmišljanja približuju praksi odgojne drame, no ipak ne bismo mogli reći da su njihova nastojanja imala većeg odjeka kod školskih vlasti i u nastavnim programima. Stoga smo s idejom odgojne drame u nas zapravo na samom početku te će trebati objasniti ne samo kako nego i zašto je uopće ostvarivati.
Odgojnoj drami, u to sam uvjeren, budućnost osigurava prije svega sve veća složenost života kojim živimo. Svi, naime, osjećamo kako moderna urbana civilizacija mrvi cjelovit doživljaj života. Negdašnje osnovne društvene – i odgojne – grupe: obitelj, razred, susjedstvo, naselje, koje su nekoć osiguravale relativno siguran i poticajima bogat okoliš za odgoj djeteta danas su samim načinom življenja uveliko onemogućene u vršenju tih zadaća. Koliko modela ponašanja i životnih uzora može ponuditi obitelj s jednim djetetom ili razvedenim roditeljima? Pridonosi li disco-club, kao najobljubljenije mjesto zabave današnje mladeži, emocionalnom sazrijevanju ili tek emocionalnom pražnjenju? Kakav pojam obitelji i obiteljske topline mogu imati djeca s ključem oko vrata? Bez oduševljenja, ali i bez ironije, morat ćemo se suočit s činjenicom da su nam za skladan razvitak odnosa pojedinca prema sebi i prema društvu potrebni stručnjaci. Stručnjaci koji će, ponajprije, biti obrazovani da dijagnosticiraju probleme psihoemocionalnog sazrijevanja pojedinca i kolektiva u kojem se razvija, zatim, koji će djecu, uz sadržaje koji ih zanimaju ili ih sama ponude, postupno uvoditi u sve složenije odnose zajedničkog življenja i osobnog sazrijevanja i koji će eventualne konflikte moći anticipirati i pomoći djeci da ih izbjegnu ili spremno dočekaju. Ti stručnjaci, koji učenje života mogu učiniti zanimljivim, čak zabavnim, koji ga mogu estetski i emocionalno oplemeniti, to su dramski pedagozi. Za takav zahtjevan posao valja ih ne samo obrazovati, već za nj moraju imati motivacije i sposobnosti. Uz adekvatno psihologijsko obrazovanje dramsku nadarenost držim važnim uvjetom za dobrog dramskog pedagoga.
_______________
*** Praktični ciljevi otkrivanja dramske nadarenosti naknadno su bitno prošireni spoznajom da razvijati dramski talent kod djece znači stvarati potencijalno visoko kompetentne stručnjake ne samo za profesionalno bavljenje kazalištem, nego za sva područja života koja imaju izravne ili posredne veze s dramskim izrazom. Primjerice, to su zanimanjima u kojima je javni osobni nastup način vršenja tog zanimanja (medijski novinari, voditelji, prosvjetni djelatnici), zatim zanimanja koja se služe ili se bave govorom (spikeri, političari, fonetičari, logopedi), kao i ona u kojima je važno poznavati i upravljati ljudskim ponašanjem i odnosima (psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, odgajatelji).