Predhodna « 1 2 3 4 » Slijedeća
Metoda otkrivanja dramske nadarenosti
Iako je dramska nadarenost dobra osnova za djelotvorno bavljenje nizom zanimanja, svakom od njih, bez sumnje, nisu potrebni svi vidovi dramske darovitosti. Primjerice, redatelj, dramski pisac ili dramski pedagog ne moraju imati razvijenu osobnu izražajnost (glas, tjelesnost) u onoj mjeri u kojoj je neophodna glumcu. Da li to znači da za puni razvitak posebnih vidova dramskog stvaralaštva treba primijeniti različite odgojno-obrazovne metode? Odgoj dramskih umjetnika mora sadržavati onoliko zajedničkog koliko je i narav raznih vidova dramske umjetnosti zajednička, te onoliko posebnosti koliko zahtijeva svako specifično zanimanje uključeno u nastanak dramskog umjetničkog djela. U metodi stoga mora, kao prvo, ostati zajedničko ono što je i osnova dramske umjetnosti, a to je dramski izraz temeljen na dramatskom doživljaju svijeta. Premda umjetnički dramski izraz nalazi svoje otjelovljenje u raznim materijalima, medijima i izražajnim sredstvima, njegov izvor oduvijek je bila dječja “kao da” igra.
Kao drugo, uz pretpostavku da redatelj, dramski pisac ili dramski pedagog svoje stvaralaštvo ostvaruju u suradnji sa živim kolektivom suradnika, i bez kojih njihovo stvaralaštvo ostaje polovično i nedovršeno, svi oni moraju znati kako glumac stvara, tj. otjelovljuje ono što su oni zamislili, odnosno kako dijete ili mlad čovjek doživljava problemsku situaciju koju mu dramski pedagog zadaje. Svi oni moraju, u izvjesnoj mjeri, ne samo moći dramatski doživljavati svijet oko sebe, nego isto tako iskusiti na koji se način to doživljavanje pretvara u umjetničku formu (dramska umjetnost) odnosno u organiziranu igru (odgojna drama).
Aktivna dramska igra, odnosno gluma u užem smislu riječi, postaje tako, kao “metoda vlastite kože”, osnovnim načinom rada kako u procesu utvrđivanja dramske nadarenosti tako i tijekom kasnijeg odgoja nadarenih.
Znakovi dramske nadarenosti
Na temelju kojih znakova možemo naslutiti da imamo posla s dramski nadarenim djetetom ili mladim čovjekom? Jesu li to “darovi prirode” poput pristale pojave ili lijepa glasa? Možda je to dobra dikcija ili sklonost predstavljanju? Sve te osobine mogu biti od koristi eventualnom bavljenju dramskom umjetnošću, ali nisu znaci dramske nadarenosti.
Temelj dramske nadarenosti čine natprosječno razvijene sposobnosti zamišljanja, doživljavanja i izražavanja. Radi se o složenim i uzajamno uvjetovanim sposobnostima koje se u pojedinim umjetničkim područjima mogu iskazivati na različite načine. Stoga, govoreći i dramskoj umjetnosti, moramo biti oprezniji.
Zamišljanje ili imaginaciju razlikovat ćemo od mašte ili fantazije. Pod zamišljanjem podrazumijevamo psihičku aktivnost stvaranja predodžbi konkretnih predmeta i bića, njihovih pojedinosti, prostornih odnosa i osobina. Pod maštom, pak, podrazumijevamo sposobnost njihova izabiranja, kombiniranja i strukturiranja. Za razliku od glazbeno ili likovno nadarenog djeteta, ili zrelog umjetnika, koji svoje zamišljaje mogu ostvarivati u vidu sanjarenja, snažnih vizualnih ili akustičkih dojmova, sjećanja ili intenzivnih snova te ih kasnije pretočiti u od njih neovisnu, samostojnu građu, dramsko zamišljanje podrazumijeva preuzimanje uloga, tj. – u duhu ili fizičko – igranje zamišljene situacije ili radnje.
Ovako ocrtana sposobnost dramskog zamišljanja podrazumijeva i neke druge sposobnosti poput sposobnosti opažanja, zatim razumijevanja ponašanja ljudi i njihovih uzajamnih odnosa te nadasve – sposobnost doživljavanja.
Sposobnost doživljavanja ili senzibilitet zapravo prethodi imaginaciji. Da bi se neka situacija ili emocionalno raspoloženje moglo zamisliti i kao zamišljeno izraziti potrebno je da slična situacija ili raspoloženje prethodno budu obuhvaćeni osobnim iskustvom. To mogu biti doživljaji iz vlastita života, kao i događaji, stvarni ili izmišljeni, o kojima slušamo, čitamo ili ih gledamo na pozornici, u kinu ili na televizijskom ekranu. Međutim, iako svatko u svom životu bilježi čitav niz intenzivnih emocionalnih doživljaja, u rasponu od trauma do vrlo ugodnih iskustava, za dramsku nadarenost, pak, presudna je sposobnost intenzivnog emocionalnog doživljavanja zamišljenih događaja, tj. naknadna obnova iskustvom dosegnutih doživljaja u novoj, voljno uspostavljenoj, izmišljenoj situaciji.
Nisu svi koji raspolažu naglašenom sposobnošću doživljavanja u stanju iskazivati ih u dramskom obliku. Za takvo što neophodno je vladanje svojim osjećajima, ali tako da ih se ne potiskuje niti na silu pojačava. Osjećaji i u nestvarnim, izmišljenim situacijama moraju biti stvarni i iskreni.
Potpuna psihička i emocionalna zaokupljenost igrom, tj. potpuno uživljavanje u ulogu i dramsko zbivanje tom će sudjelovanju u igri dati pečat autentičnosti, neponovljivosti. Upravo ta sposobnost sudjelovanja cijelom osobnošću u dramskoj igri čini osnovu dramske izražajnosti ili ekspresivnosti. Premda, kako vidimo, bitno ovisi o sposobnostima zamišljanja i doživljavanja, dramska izražajnost bit će također posljedica utjecaja medija i sredstava u kojima i s pomoću kojih s iskazuje. Ona je povoljan ishod susreta osobnih stvaralačkih mogućnosti i građe odnosno medija u kojima se te mogućnosti ostvaruju.
S obzirom na različite oblike dramskog stvaralaštva dakako da izražajnost glumca, redatelja ili dramatičara nisu iste, iako se stapaju u dramskoj predstavi. Glumcu je izražajno sredstvo prije svega njegovo vlastito tijelo i glas, redatelju glumci, scenografija, kazališni prostor, svjetla, zvuci i šumovi. Dramskom piscu građa su izmišljeni događaji i lica, a medij najprije jezik.
Osim sposobnosti zamišljanja, doživljavanja i izražavanja te specifičnih načina kako se iskazuju u dramskim medijima i sredstvima izražavanja, za pojedinačna zanimanja važne su i neke druge sposobnosti. Za dramskog pisca te za redatelja važna je tvoračka ili demijurška sposobnost pod kojom podrazumijevam sposobnost stvaranja vlastitih svjetova, u ovom slučaju složenih dramskih odnosno scenskih cjelina.**** Za redatelja i dramskog pedagoga važna je i vodstvena ili liderska sposobnost. Sve navedene sposobnosti mogu se na osnovi znakova naslutiti, provjerom ustvrditi i primjerenim metodama odgajati.
Najprije ćemo tragati za vanjskim znakovima onih sposobnosti čiji splet i uzajamna uvjetovanost čine osnovu dramske nadarenosti, a to su imaginacija, senzibilitet i ekspresivnost. Opis znakova nije hijerarhiziran, ne postoje važniji i manje važni znakovi, premda stupanj razvijenosti pojedinih sposobnosti , a onda i prisutnost ili intenzivnost pojedinih znakova mogu biti različiti. Svi oni upućuju jedni na druge, uzajamno se uvjetuju i ovise jedni o drugima. Opis glasi:
Dijete se ističe sposobnošću intenzivnog uživljavanja u zamišljene likove i situacije te njihovim prirodnim, iskrenim i osjećajnim doživljavanjem. Svoju zamišljenu igru i njezino doživljavanje dijete je u stanju pokazivati bez neugode. Ponašanje mu je spontano, držanje opušteno, a govor mu je tečan i logičan, prožet osjećajima i osobnim odnosom. Dijete se odlikuje dobrim zapažanjem i interpretiranjem karakternih osobina bića i pojava, smislom za humor, improvizaciju i zajedničku igru.*****
Uz ove znakove možda ćemo uočiti odnosno tražiti i neke druge. Primjerice, ako se dijete odlikuje bujnom maštom i sklonošću da svoje izmišljaje pretače u igrokaz ili tekst, jasno je da je na djelu tvoračka ili demijurška sposobnost. Želimo li provjeravati glumačku nadarenost usmjerit ćemo pozornost na ponašanje pred publikom, na osobine glasa i govora, na motoriku i fizičku spretnost.
Ovaj je opis namijenjen svima koji se bave djecom: roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima, voditeljima slobodnih aktivnosti. Na temelju jednostavnih dramskih vježbi i igara svi ovi znakovi mogu se prilično lako uočiti.
________________
**** Postoje primjeri djece-pisaca poput Minou Drouet u Francuskoj ili u Srbiji Krune Ras (Srećna porodica, BIGZ, Beograd 1980.). Poljski dramatičar Stanislav Ignacy Witkiewicz prve je “drame” pisao s osam godina. Ova se sposobnost, dakle, može iskazati prilično rano iako se kasnije ne mora nužno razvijati prema umjetničkom stvaralaštvu.
***** Slade koristi ista mjerila provjere dramske kompetencije, ali ih razdvaja u dvije grupe:
Dramska su mjerila: iskrenost, uživljenost, sigurnost, snažni govorni izljevi, osjetljivost, prepoznavanje i mijenjanje raspoloženja, prilagodba situaciji, svjesno uživanje u ritmu i pokretu, vjerodostojnost.
Govorna su mjerila: jasnoća, iskrenost, tečan govor, uživanje u zvuku, kontrastu i raspoloženju. (Slade, 1976; str. 75)