Predhodna « 1 2 3 4 » Slijedeća
3.
Neobični predmeti
Za ovu je igru potrebno pripremiti desetak predmeta koji nemaju prepoznatljivu svrhu, koji naizgled ničem ne služe i nemaju ime. Takve predmete nije tako teško pronaći kako to na prvi pogled izgleda. To mogu biti dijelovi predmeta, npr. alata, apstraktne skulpture od drveta, gline, kamenje neobičnog oblika ili danas zaboravljene stvari koje djeca vjerojatno nisu imala prilike imati u rukama poput dijelova tkalačkog stana, kuhinjskih pomagala i slično. Tavani, podrumi, kutije s alatom pouzdana su nalazišta ovakvih predmeta.
Voditelj na početku daje uputu da igrači posjedaju u krug u grupama od 4 -7 članova. Zatim po jednom članu svake grupe daje jedan predmet s uputom da ga ne pogleda i da predmet sakrije i od pogleda ostalih igrača. Vježbu izvode sve grupe istovremeno. Zadatak je opipati predmet i na osnovi opipa pokušati ga što vjernije opisati ostalim članovima grupe. Predmet će proći kroz ruke svih članova grupe i svak će iznijeti svoj taktilni doživljaj. Važno je upozoriti igrače da se njihovi opisi možda neće podudarati i da pokušaju govoriti ono što zaista misle i osjećaju. Kad svi članovi grupe iznesu svoj doživljaj predmeta, predmet mogu pogledati i porazgovarati o tome kakav su izgled predmeta očekivali i što ih je iznenadilo u opisima drugih. Djeca nakon igre trebaju shvatiti da nitko nije pogriješio jer svak ima pravo na vlastiti taktilni doživljaj. Ono što je za nekog “ugodno glatko” , za drugog će biti “previše izbrušeno”.
Nakon ovog zadatka može uslijediti zadatak da svaki igrač pokuša dati predmetu odgovarajuće onomatopejsko ime. Treba uputiti djecu da ime koje nadjenu predmetu ne treba imati značenje. Može se zadati da se ovaj zadatak izvrši i prije no što se predmet doživi vidom. Imena poput “maluma”, “takate”, “šažučipič” stvorit će veselu i poticajnu atmosferu.
U ovim vježbama, osim što se zatvorenija djeca imaju priliku izražavati u manjoj grupi što je za njih manja frustracija od nastupa pred cijelim razredom, osim što se oslobađaju straha od greške, vježba se osjetilnost, sposobnost doživljavanja, zamišljanja, razvija se asocijativnost, osobnost, antikomformizam, samopouzdanje, suradnja u grupi, bogati se rječnik (jer manje rječiti uče od rječitijih), nerijetko djeca posežu za izražajnim sredstvima kao što su usporedba, kontrast, gradacija i dr., potiče se govorna sloboda, razvija mašta i spoznajni potencijali.
Da bi se ovi ciljevi ostvarili, voditelj treba zauzeti poziciju neutralnog promatrača kako bi djecu oslobodio osjećaja kontroliranosti.
Nakon igre može se povesti razgovor o izražajnim sredstvima, o vrstama pjesničkih slika, o izražajnim mogućnostima jezika, odnosno razgovor usmjeren na osvještavanje referencijalne i poetske funkcije jezika.
Vježba može poslužiti kao motivacija za interpretaciju pjesme, pismeno izražavanje, kao dio sata obrade ili ponavljanja pridjeva, objektivnog i subjektivnog opisivanja itd.
Učitelj u ulozi
Neobični predmeti pozivaju na maštanje pa ih možemo upotrijebiti i za stvaranje novih svjetova, primjerice svijeta bajke.
Igrači se opet dijele u skupine, no ovaj put svi članovi grupe mogu predmete i opipati i vidjeti. Tek kad igrači razgledaju predmete, voditelj ulazi u ulogu prethodno im to najavivši.
Učitelj gotovo u svim dramskim igrama može sudjelovati kao igrač pa tako može i ulaziti u uloge.
Uloga u koju učitelj ulazi mora biti takva da je učenici odmah prepoznaju, da shvate da ulaze svi zajedno u drugi, dramski svijet. Ulaženjem u ulogu učitelj istovremeno daje ulogu grupi i to takvu koja joj je prihvatljiva s obzirom na spoznajne mogućnosti. Učitelj unaprijed planira početak priče, likove, ali ne i ishod. U svojoj ulozi ne smije biti nametljiv ni agresivan u nametanju svojih ideja. Najbolje je da za sebe odabere ulogu inferiorne osobe, osobe kojoj je potrebna pomoć. Dobro je osmisliti situaciju i likove koji ne pripadaju mjestu ni vremenu u kojima grupa živi, odnosno ostvariti otklon od stvarnosti kako bi djeca bila, kad prihvate uloge, u prilici govoriti iz pozicije lika bez straha da će netko pomisliti da govore u vlastito ime čime se oslobađaju za komunikaciju i samoizražavanje. Uvodnim riječima, kad je već u ulozi, učitelj se frontalno obraća grupi dajući im do znanja koju im je ulogu namijenio.
Učitelj može započeti na sljedeći način: “Dobro došli u (npr.) Grimmov muzej bajki. Hvala vam što ste se odazvali našem pozivu jer smo mi, djelatnici muzeja i ja osobno kao ravnatelj, u velikoj brizi i nedoumici. Naime, imamo problem koji jedino vi, svjetski poznati stručnjaci za bajke možete riješiti. Ovi predmeti koje ste već razgledali, unose zbrku u znanstvenim krugovima i samo je vi možete razriješiti. O čemu se radi? Predmeti su nedavno pronađeni i jedino što se o njima zna, a upravo je to zbunjujuće, jest da su vrlo vrijedni jer su povezani s prastarom bajkom o (npr.) Snjeguljici i da mijenjaju današnje spoznaje o tijeku te bajke. Prije nego što počnete sa svojim istraživačkim radom, imate li možda koje pitanje? (…) Vi ćete zasigurno uspjeti otkriti čemu su ti predmeti služili, na koji su način povezani s bajkom i kako mijenjaju tijek bajke. Kad završite istraživanje, ponovno ćemo se sastati i svaka će grupa iznijeti što je otkrila.”
Učitelj može uputiti grupe da radi otkrivanja svrhe predmeta krenu začaranim putem u prostore bajke gdje će lakše doći do zaključaka ili im može predložiti da djeluju u prostorima zamišljenog muzeja, muzejske knjižnice i sl. Radi uživljavanja djece u uloge znanstvenika i istraživača i radi vjerodostojnosti i uvjerljivosti situacije bolje je da učitelj koliko je moguće više uputa da iz uloge, no ako je potrebno, može izaći iz uloge i dati dodatne upute za rad.
Slijedi rad u grupama nakon čega učitelj opet ulazi u ulogu i objavljuje početak drugog sastanaka stručnjaka za bajke na kojem će svaka grupa dati izvješće o svom radu i rezultatima rada, a zatim i otvara raspravu o iznesenim teorijama.
S predmetom u ruci igrači zaboravljaju da ih ostali članovi grupe slušaju i promatraju, da , zapravo, javno nastupaju te su u mogućnosti uživjeti se, slobodno doživljavati, zamišljati i izražavati se. U svojim izlaganjima djeca opisuju, pripovijedaju, raspravljaju samostalno otkrivajući izražajne mogućnosti jezika. Da bi što bolje dokazala svoje tvrdnje, posižu za originalnim rješenjima i vrlo se slikovito izražavaju. U ovoj se igri razvija (samo)kritičnost, suradnja u grupi, tolerantnost i sposobnost slušanja. Često u svoju priču djeca ugrađuju i svoja osobna iskustva i tako sređuju odnose s okolinom i unutrašnje sukobe. Svaki prostor i vrijeme koji su udaljeni od svakodnevnice igrača pogodni su za rješavanje sukoba jer tako svak ima priliku govoreći iz pozicije “ja sam netko drugi” osjećati i govoriti sve što bi govorio iz pozicije “ja sam ja”.
Maštanje s neobičnim predmetima može djecu potaknuti na pismeno izražavanje: opisivanje, prepričavanje bajke s novim pojedinostima, pričanje originalne priče ili bajke, raspravljanje itd.
Ova igra, osim toga, može biti dio sata interpretacije bajke, dio sata lektire, može služiti usustavljivanju spoznaja o bajci (ili nekoj drugoj književnoj vrsti), kao uvod u proučavanje dramskih vrsta, uz dodatne zadatke može biti i pravogovorna vježba ili vježba primjene znanja iz bilo kojeg drugog nastavnog područja predmeta.
Učitelj u ulozi je oblik rada koji se može primijeniti i s najneiskusnijim igračima, no za učitelja je vrlo zahtjevan i iziskuje temeljitu pripremu, potpuni fizički i psihički angažman i spremnost na igru.